utorak, 23. siječnja 2018.

Je li poslušan Crkvi svećenik koji služi tradicionalnu ili novu Misu?


Prava i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.

Dragi Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.

Posebno ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija, svete Radegunde i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti katoličku vjeru.

Mogao si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju, našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin hrabrost koji Ti služi na čast.

I zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim. Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske poslušnosti.

Zatim, mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape, svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.

Jer ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše poslušnosti. Jesus Christus heri, hodie et in saecula - ,,Isus Krist jučer, danas i zauvijek.

Nitko ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan drugoga.

I zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. A ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.

Kako smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise, istih sakramenata, iste molitve – Pater Noster kao jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.

S druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji, shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda djevica, itd.

petak, 19. siječnja 2018.

Svećenik – otac i pastir duša


Msgr. Lefebvre kao uzor


U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.


Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

srijeda, 17. siječnja 2018.

Razmatranja o svetoj Misnoj Žrtvi


Žalosno je reći da postoje katolici koji vjerno primaju svetu Pričest, a ne znaju sudjelovati na Misi. Naši oci imali su predodžbu o Misi koju današnji katolici više nemaju. Postoji više sjajnih stvari na zemlji, ali postoji jedan događaj, kako Bossuet kaže, koji je najvažniji za sva vremena: utjelovljenje božanske osobe, kalvarijske Žrtve, koja je predoznačena kroz četiri tisuće godina putem žrtava iz vremena praotaca i Mojsija. Taj veliki događaj koji je izvršen na Golgoti i obnavlja se svakoga dana, iz trenutka u trenutak na zemlji - to je veliko svjetsko čudo. Ako dobar Gospodin još uvijek trpi ovaj svijet, unatoč onome što svi mi vidimo, to je stoga jer to čudo ne prestaje ispunjavati riječi proroka: ,,Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima (Mal 1,11). I kao što Sunce ne izlazi i zalazi u isto vrijeme u svakom dijelu svijeta, nego neprestano sije svjetlo po različitim zemljama svijeta, tako je i žrtva Bogočovjeka trajna žrtva, žrtva koja se trajno ostvaruje: ,,neprestana žrtva“ (Dan 12,11).

Najkraći dio kanona Mise ima naslov ,,Intra actionem” jer je uistinu sve drugo što se događa ili što se ovdje postiže sasvim neznatno u usporedbi s tim činom, koji je čin par excellence. On je izvor, on je u biti djelo koje nas čuva. Psalmist kaže: ,,Gle, nikada ne spava, nikada ne drijema čuvar Izraelov.“ (Ps. 121,4). Crkva, kršćansko društvo, treba biti zaštićeno, to je potreba svakog društva na zemlji. Mi, njezini pastiri i službeni zaštitnici, ponekad spavamo i drijemamo, ali On, koji čuva Izrael, neće zaspati. U svakom trenutku On silazi s nebeskih visina, taj Bog koji je postao čovjekom, da bi namirio cijeli dug čovječanstva... Ujediniti se s Misom znači postaviti se da djelujemo s Njime. Reći da sam prezaposlen u svom životu da bih otišao na Misu je izgovoriti nešto besmisleno jer Misa je ta koja daje danu svakoga katolika pokret, zasluge i djelotvornost (kardinal Pie, Djela, IX, 637).

Na križu Isus Krist umiruje srdžbu Božju svojom Krvlju, On zadovoljava božanskoj pravdi, okajava grijehe i zaslužuje spasenje svijeta. Ali žrtva koju On izvršava ne daje još zapravo ljudima milosti koje u njoj imaju izvor. Ona putem Njegova općenitoga okajanja koje čini za grijehe ljude priprema i otvara da prime te milosti. On to čini svojom krvlju i svojom smrću – sakramentima, posebno svetom Euharistijom, prenose se milosti Isusa Krista. Žrtva na križu je žrtva otkupljenja i zasluga, jer On zaslužuje sve, ali ona ne daje sve, niti to primjenjuje na nas, a Žrtva Mise je žrtva primjene i posvećenja jer ona daje i primjenjuje sve, ali ne zaslužuje ništa. (P. Charles de Condren, Pojam svećenstva i Žrtve Isusa Krista, 7. pogl.).

petak, 12. siječnja 2018.

Otvoreno pismo bivših muslimana papi Franji


Donosimo prijevod Otvorenog pisma bivših muslimana, obraćenika na katoličku vjeru, papi Franji u kojem ga mole da promijeni svoj stav prema islamu. Pismo je do sada skupilo preko 2700 potpisa, a potpisati ga možete na poveznici na kraju teksta pisma.

U nastavku slijedi Otvoreno pismo papi Franji koje možete potpisati ako želite. Predstavit ćemo ga čim dosegne značajan broj potpisa. Hvala vam što nam pomažete u tome. Temelj naše inicijative nalazimo u Zakoniku kanonskoga prava:
,,Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.” (‬Kan. ‬212. §‬ 3)‬:‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Od bivših muslimana koji su postali katolici i njihovih prijatelja,
Njegovoj Svetosti, papi Franji
o njegovu stavu prema islamu.

Sveti Oče,

mnogi od nas pokušali su s Vama stupiti u kontakt, u raznim prilikama i kroz nekoliko godina i nikada nismo dobili ni najmanju potvrdu primitka naših pisama ili molbi za susretom s Vama. Vi ne volite okolišati, a isto tako ni mi, stoga nam dopustite da otvoreno kažemo da nam nije jasan Vaš nauk o islamu, dok čitamo br. 252 i 253 u ,,Evangelii Gaudium” jer ne uzima u obzir činjenicu da je islam nastao POSLIJE Krista i tako je, i može jedino biti, antikrist (1 Iv 2, 22: ,,Tko je inače lažljivac nego onaj, koji niječe, da je Isus Krist? Taj je antikrist, koji niječe Oca i Sina.”) i to jedan od najopasnijih jer se predstavlja kao ispunjenje Otkrivenja (gdje je Isus samo prorok).

Ako je islam u sebi dobra religija, kao što se čini da Vi naučavate, zašto smo mi postali katolici? Zar Vaše riječi ne dovode u pitanje čvrstoću odluke koju smo donijeli, riskirajući naše živote? Znate li da islam propisuje smrt za otpadnike (Kuran 4, 89; 8, 7-11)? Kako je moguće usporediti islamsko nasilje s takozvanim kršćanskim nasiljem?

,,Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?” (2 Kor 6, 14-15)

U skladu s Njegovim učenjem (Lk 14, 26), izabrali smo Njega, Krista, prije nego svoj život. Zar mi nismo dovoljno kompetentni razgovarati s Vama o islamu?

U biti, dok god islam želi da mi budemo njihov neprijatelj, mi to i jesmo, i sve naše izjave o prijateljstvu ne mogu ništa promijeniti. Kao pravi antikrist, islam postoji samo kao neprijatelj svih: ,,Neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Alaha, Njega jedinog, vjerovali!” (Kuran 60, 4). Za Kuran, kršćani su “sama pogan” (Kuran 9, 28), ,,najgora stvorenja” (Kuran 98, 6), ,,osuđeni na pakao” (Kuran 4, 48), tako da ih Alah mora ubiti ‬(Kuran 9, 30). Ne smiju nas zavesti citati iz Kurana koji se čine tolerantnima jer su svi oni poništeni tzv. ,,stihom mača” (Kuran 9, 5: ,,Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!”)

četvrtak, 11. siječnja 2018.

Rastući progon kršćana – svakih pet minuta jedno umorstvo!


Progon kršćana je prema podacima organizacije Open Doors posljednjih deset godina na svjetskoj razini vidljivo porastao. Ovo međunarodno djelo za pomoć kršćanima bilježi svake godine povećani broj progonjenih kršćana prema pokazateljima progona na svjetskoj razini koji se objavljuju u siječnju svake godine. Na temelju postojećih podataka može se broj kršćana koji trpe snažan vjerski progon u pedeset praćenih zemalja procijeniti na čak oko 215 milijuna(!), što je dosad nezabilježena razina. Danas se provodi najgori progon kršćana svih vremena, koji svjetska javnost spominje jedva ili marginalno! Više od 100.000 ljudi bude svake godine zbog Imena Isusova ubijeno! To konkretno znači da svakih pet minuta netko podnosi mučeništvo.

Već godinama zauzima Sjeverna Koreja prvo mjesto na pokazatelju progona: 300.000 kršćana mogu pod vlašću Kim Jong-una preživjeti samo u podzemlju. Njih oko 70.000 izloženo je mučenjima i teškom prisilnom radu u ,,logorima smrti“.

Glavni uzrok rastućih progona su pritom druge religije. Islamske, hinduističke i budističke države vrše sve agresivniji teror protiv kršćana. U Sudanu, primjerice, daje islamistički predsjednik Omar Bašir da se u nubijskim brdima, području pretežito nastanjenom kršćanima, bacaju bombe i uništavaju kršćanske škole, bolnice i crkve.

utorak, 9. siječnja 2018.

Živjeti za Nebo po uzoru svete Obitelji


Na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe, odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih obilježja ovog sakramenta, životne stvarnosti.

Već u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu, kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili svrhu ženidbe, a to je rađanje i odgajanje potomstva. To je ono specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba, životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve. Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut: ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom poretku[1]. No, svaku stvar definiramo prema onome što je za nju specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića, nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na rađanje i odgajanje potomstva.

petak, 5. siječnja 2018.

Liturgijski kalendar za 2018. godinu - dostupan za nabaviti


Iz tiska je izašao liturgijski kalendar za tradicionalni rimski obred za nadolazeću 2018. godinu od Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u hrvatskome izdanju. Kalendar možete nabaviti u kapelama Bratstva u Zagrebu (Kapela sv. Josipa, J. Denzlera 37) i Splitu (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58) prigodom svetih Misa ili naručiti na e-mail adresu bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com).

Cijena kalendara: 30 kn (+ poštanski troškovi)


srijeda, 3. siječnja 2018.

Tko i kako treba vršiti blagoslov kuća?


U božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova – svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga. Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.

Prvo se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici. Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti na pojedinim većim gradskim župama.

Kao drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda. U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista. Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni, bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim bogoslužnim knjigama Crkve.

ponedjeljak, 1. siječnja 2018.

»Ona će proći, a Ti ostaješ!« (Ps 101, 27)


Kad je narod izraelski čamio u sužanjstvu babilonskom, u najvećoj nevolji, na usta svetog pjesnika sjetio se snage i veličine Božje: »Ti si Gospode u početku sazdao zemlju i djela ruku Tvojih su nebesa. Ona će proći, a Ti ostaješ i sve će ostarjeti kao haljina. I kao odjeća promijenit ćeš ih i promijenit će se: a Ti si onaj isti, i godina tvojih ne će nestati.« (Ps 101, 26-28) Sjetio se Izrael snage i moći Božje u nevolji svojoj i odahnuo je znajući, da bdije nad njim svemoćna i milosrdna ruka Božja, uvijek ista!

Samo Bog je vječan! To je naša utjeha u teškim danima, koje proživljujemo. Ništa nam pak, predragi vjernici, tako živo ne dozivlje u pamet vječnost Boga, kao što godine, što izmiču poput strijele. Evo još nekoliko sati i jedna godina opet je na izmaku, a da se više nikad vratiti neće.

Nestalo je kao sjene što ne ostavlja za sobom traga. Nestalo je kao lađe što je prošla morem režući ga, a za čas se ne zna ni kuda je plovila. Nestalo je kao ptice, što proleti zrakom, a kad se izgubi s vidika, ne zna joj se trag, kojim je letjela. Nestalo je poput groma što prohuji zrakom i ne ostavlja za sobom nikakva traga. »Ona će proći, a Ti ostaješ!« I sam nebeski svod izmijenit će se, ali Ti veliki Bože ostaješ, ostaješ uvijek isti jaki Bog, premudri, milosrdni i svemogući Bog! Koliku nam utjehu, braćo, pružaju ove riječi Sv. Pisma, kad se sjetimo, što smo morali da gledamo i proživljujemo kroz minulu godinu! Koliko nam pouzdanje i jakost daju ove riječi kad gledamo na budućnost!

Minula godina! U cijelome svijetu pokazuje ona sve veći porast zla među ljudima, tako da se čini kao da je veći dio čovječanstva usvojio onu logiku bezbožnog i surovog materijalizma o kojem govori knjiga Mudrosti: »Neznatno je i mučno vrijeme našega života i na svršetku čovječjem nema lijeka i nije nitko poznat, koji bi se vratio od mrtvih« (Mudr 2, 1). I kad su usvojili to lažno načelo, da sa smrću prestaje sve i da je čovjek samo pusta materija, onda su iz toga povukli i konsekvenciju naši suvremenici, kao oni nevjernici o kojima ista knjiga Mudrosti govori: »Neka nitko od nas ne bude bez dijela u našem užitku, ostavimo svuda spomenike našega veselja, jer to je naš dio i to je naša sudba.« (Mudr 2, 9) Drugim riječima nastojala se minule godine provesti što veća razvratnost na svim područjima javnoga života. Iz lažnog načela, da sa smrću prestaje za čovjeka sve, povukli su konsekvencije, koje su ubitačne za čovječanstvo uopće, a za naš katolički hrvatski narod napose.

Po gradovima našim moglo se vidjeti, kako se nesmetane šire po izlozima najbesramniji časopisi, brošure, novine, revije, koje svojom nemoralnom sadržinom ubijaju duše naše mladeži, rastvaraju unutarnju snagu našega ispaćenog naroda. Bezdušni izdavači i prodavači zarađivali su novac na ubijenim dušama našega puka. I nije nas čudila tolika njihova drskost (jer ne poznaju Boga), koliko krzmanje odgovornih faktora, da ovomu stanu odlučno na kraj, kad se znade, da pokvareno ljudsko društvo samo od sebe znači raspad svakog reda i poretka.

srijeda, 27. prosinca 2017.

Sv. Ivan apostol - svećenik i mistik


,,A jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23). Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam baš sv. Ivan kao jedini među evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! (Iv 13, 34). Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!. Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga simboličnoga čina teško je iscrpiti i pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina. Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa. Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj, primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca svoga prirodi na udivljenje.

Sv. Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.

ponedjeljak, 25. prosinca 2017.

Sretan i blagoslovljen Božić!


Svim čitateljima bloga i prijateljima, sretan i blagoslovljen blagdan rođenja Gospodnjega, ispunjen radošću i mirom Djeteta Isusa!

petak, 22. prosinca 2017.

Molite Krunicu svaki dan!


Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan“. U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom „Gospe od Krunice“. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

U osobnom dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea nalazimo ovo poglavlje: „Toliko Krunica znači toliko spašenih duša. Škapular, Krunica i Čudotvorna medaljica – to su tri stvari koje se sama Bezgrješna udostojila ponuditi za spasenje čovječanstva“ – napisao je sveti Maksimilijan 1925. A u časopisu „Vitez Bezgrješne“ iz listopada iste godine je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema velikom nebeskom Ocu i najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka, sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

subota, 16. prosinca 2017.

Kako odgojiti djecu da sačuvaju vjeru u modernome svijetu


Ovo predavanje održala je jedna majka trinaestoro djece za Grupu majki sv. Ane u župi FSSPX-a u Brisbaneu o svome iskustvu odgoja djece u vjeri kroz više od 30 godina.

Predstavljena mi je ideja o predavanju prije nekoliko mjeseci na sastanku skupine kada nisam baš bila usredotočena na to što me se pitalo, kao kada ste na telefonu pa vas dijete upita nešto, a vi samo kimnete glavom i kažete da, a da niste posve svjesni o čemu se točno radi. A zatim vas se kasnije podsjeti na to što su htjeli, a vi se samo maglovito sjećate cijeloga događaja. Tako je to bilo kod mene. U letku sam pročitala da nam danas dolazi gošća održati predavanje i pomislila sam kako ga trebam doći poslušati jer je tema zanimljiva, da bi nakon Mise otkrila da se radi o meni.

Ja sam obična majka, imam 55 godina, dovoljno sam stara da budem majka nekima od vas i jedina razlika je ta da „izlazim iz tunela“ dok su mnogi od vas tako mladi i prekrasni da su još u „tunelu“, vjerojatno u mraku, tražeći svjetlo na kraju. Nove majke ponekad nisu ni svjesne da postoji tunel i nadamo se da će tako kod vas i ostati! Ono što svi imamo zajedničko je ista agenda, volimo svoju katoličku vjeru i svjesni smo odgovornosti koju imamo za duše naše djece i da ih nekako moramo odgojiti u ovom modernom svijetu koji nije ništa manje od bitke, cjeloživotne bitke. Moja vlastita majka ovako je to izrazila kada sam još bila tinejdžerica kod kuće: „Htjela bih znati da će, kada ih podignem, moja djeca sačuvati svoju katoličku vjeru, živjeti moralnim životom, biti dobri građani i ako im se, nakon što to postignem, još uvijek budem sviđala, to bi značilo da sam učinila nešto dobro!“.

Moja majka je istrošila svoja koljena neprestano moleći za svoju djecu. Danas ću s vama podijeliti svoje iskustvo sa svoje trinaestoro djece i trideset godina odgoja, ali izgovarajući to čvrsto vjerujem da što više djece imaš, da to više shvaćaš da ništa ne znaš. To je kao s katoličkom vjerom: što više učiš, to je ona dublja i što više naučiš, to se sve više nedoraslo osjećaš. U svakom slučaju, da počnemo.

Čujemo mnogo negativnosti o modernome svijetu i mogli bi održati cijelo predavanje na temu zala ovoga društva. Ali o tome danas neću govoriti, nego ću pristupiti zadatku odgajanja djece u modernome svijetu s povjerenjem u našega Gospodina. Bog je znao što je radio kada nas je stvorio i kada nam je poslao djecu. On je točno znao u kojem vremenu će oni biti rođeni i u kakvom će stanju biti Crkva i društvo godine 2017. Bog želi spasenje našoj djeci više od nas i ako vjerujemo u ono što Crkva naučava, mi živimo sada jer je SADA, u ovo vrijeme u povijesti, najbolja prilika za naše spasenje. On očekuje od nas da živimo u ovome svijetu, da zarađujemo za život u ovome svijetu, da sudjelujemo u dopuštenim aktivnostima u svijetu i da budemo katolici u svijetu u širini. Pitamo se kako je to moguće, ali to je činjenica i ona nas treba ohrabriti. Bog nas je i više nego opskrbio sredstvima da podignemo svoju djecu tako da sačuvaju vjeru, pa čak i usred bijednoga stanja u Crkvi i društvu. Potražila sam statistike i pronašla samo neke iz 2011. da samo 9.2% katolika redovito ide na Misu (što god to značilo) u Novus ordo crkvama u Brisbaneu. Ne postoje statistike koje bi ukazale u kojim godinama osoba najčešće napušta svoju vjeru. Instinktivno, pretpostavljamo da ako djeca stignu do odrasle dobi sa svojom vjerom, možemo biti optimistični. Ako pogledamo našu župu možemo vidjeti da naši mladi nastavljaju prakticirati svoju vjeru jednom kad završe školu. To je samo po sebi čudesno po današnjim standardima. Trebamo pogledati kako možemo podržati taj trend tako da to i dalje bude za naše mlade ispravna i normalna stvar, usprkos privlačnoj snazi svijeta da učine drugačije. Dok su djeca mala i roditelji mogu kontrolirati sve razine njihova života, podizanje djece u vjeri je lako jer mi vodimo, a djeca vas slijede. Međutim, kada djeca odrastu i mi smo se već posvuda rasuli zbog odgajanja više djece, podizanje djece postaje sve izazovnije. Djeca moraju naučiti sama promišljati, moraju donositi svoje odluke, moraju braniti svoju volju, osporavati legitimne autoritete i pokušati naći svoju ravnotežu u školi, na fakultetu, radnom mjestu i u društvu. Ne možete uzeti sedamnaestogodišnjaka i odnijeti ga na Misu.

Danas želim s vama razgovarati o tome kako da ne dođe do te situacije. Što kao majke možemo učiniti da sačuvamo našu djecu na duhovnoj stazi dok odrastaju? Dom je vrt naše vjere i moje je uvjerenje da se duhovni okvir doma mora formirati. Djeca moraju biti odgajana u katoličkom okruženju, okružena katoličkom ljepotom i utjecajima i duh svijeta treba pripuštati ograničeno. Razmišljajte o obitelji, školi (pravoj katoličkoj školi) i crkvi kako tvore trokut, kao vrata koja dijete čuvaju unutra na sigurnome. Ako jedna od tih vrata ostanu otvorena, dijete će izaći. Moramo zajedno surađivati da bismo postigli uspjeh. Svaka stranica trokuta treba biti zaključana radi zaštite djece, zaštite njihove vjere. Mi ne ravnamo crkvom ili školom, ali one moraju imati našu podršku. Međutim, mi upravljamo našim domovima, a dom ima glavni utjecaj od to troje. Ako majke nemaju dom pod nadzorom, onda škola i župa ništa ne mogu popraviti. Milosti dane u tu svrhu dolaze od Boga, a majke su odgovorne pobrinuti se da te milosti i blagoslovi od Boga imaju priliku ispuniti dom.

Hajdemo onda izgraditi duhovni okvir koji će zaštititi dom:

srijeda, 13. prosinca 2017.

Gospa od Dobrog Uspjeha (Quito, Ekvador)


Sažetak:

Gospa od Dobroga Uspjeha (u originalnom španjolskom ove riječi se mogu prevesti i utočište, spas od nevolja, posebno su ih koristili pomorci moleći se Gospi da ih izbavi od oluja na moru) ukazala se Španjolki majci Marijani de Jesus Torres od reda koncepcionista (punim imenom Kongregacija Bezgrješnoga Gospina Začeća) u njenu samostanu u Quitu, Ekvadoru, koji je bio pod nadležnosti franjevaca. Tražila je da se napravi njezin kip i upozorila na smanjenje vjere i zvanja u 20. st.

Kronološki pregled

1563
Rođenje Marijane de Jesus Torres.
1577
Mala grupa časnih sestara i trinaestogodišnja djevojčica s pozivom prolaze kroz teško putovanje brodom iz Španjolske do Ekvadora da utemelje prvi samostan u Quitu.
1582
Marijana umire prvi put. Na Nebu, nakon što je upitana, odlučuje vratiti se na zemlju da pati kao patnička duša za grijehe počinjene u 20. st.
1588
Drugi put umire na Veliki Petak, nakon ukazanja u kojem su joj pokazane sve strahovite zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi u našem vremenu. Bila je uskrsnuta i vraćena u život dva dana kasnije, na Uskrs ujutro.
2.2. 1594
Naša Gospa od Dobroga Uspjeha prvi se put ukazuje Marijani.
16.1. 1599
Naša Gospa od Dobroga Uspjeha traži da se napravi njezin kip.
1605-1610
Nakon što se dogodila galama i zbrka u samostanu, kad je jedna sestra nahuškala neke od drugih sestara protiv majke Marijane, Marijana je odlučila uzeti na se pet godina trpljenja i kazni koje bi ona sestra primila u paklu. Kasnije se ta sestra pokajala.
16.1. 1611
Kipar kojega je odabrala Naša Gospa, Francisco del Castillo, odlazi iz grada da kupi završne boje za kip. Ukazuje se Naša Gospa od Dobroga Uspjeha, zajedno sa sv. Franjom i arkanđelima Mihaelom, Gabrielom i Rafaelom, koji čudesno završavaju kip.
2.2. 1611
Kip je službeno blagoslovljen od biskupa i postavljen iznad stolice opatice, na želju Gospe, kao znak da ona upravlja i čuva ovaj samostan. Njezino službeno ime je „Marija od Dobroga Uspjeha od Pročišćenja“.
1611
Naš Gospodin se ukazao majci Marijani i tražio je da bude patnička duša: „U svim vremenima trebam odvažne duše da spase moju Crkvu i varljivi svijet.“
8.12. 1634
Na blagdan Bezgrješnog Začeća tri arkanđela i Kraljica Neba ukazali su se majci Marijani. Sv. Gabriel je nosio ciborij s hostijama. Naša Gospa je predvidjela nekoliko događaja u budućnosti papinstva u doba Pija IX.
16.1. 1635
Nakon Svete Pričesti i posljednjeg pomazanja majka Marijana je prorekla točan sat svoje smrti (15:00) i umrla zadnji put.
1821
Rođen je „pravi katolički“ predsjednik Ekvadora Gabriel Garcia Moreno, kojega je prorekla Gospa.
1873
Gabriel Garcia Moreno posvećuje Ekvador Presvetom Srcu Isusovu.
1875
Gabriel Garcia Moreno umire. Papa Pijo IX. napisao je da je umro „smrću mučenika... žrtva za svoju Vjeru i kršćansku ljubav.“ U katedrali u Quitu čuva se njegovo neraspadnuto srce i poznata slika Naše Gospe od Quita, koja je plakala u trenutku njegova mučeništva.
1906
Za vrijeme preuređenja samostana otvoren je tri stoljeća star grob majke Marijane. Njezino tijelo i habit su nađeni cijeli i neraspadnuti, a iz groba se širio miris ljiljana.

Čuda i znakovi

Jedna od najnevjerojatnijih činjenica života majke Marijane bile su mistično-tjelesne pojave: dva puta je umrla i ukrsnula. Dokumenti iz samostana i arhiva biskupije dokazuju da je ova sveta redovnica umrla tri puta. Prva smrt je bila 1582. Stojeći pred Sudom utvrđeno je da je bez krivnje i dan joj je izbor da ostane u nebeskoj slavi u raju ili da se vrati na zemlju da kao patnička duša okajava grijehe 20. st. Odabrala je to drugo. Drugi put je umrla na Veliki Petak 1588. nakon ukazanja, u kojem su joj bile pokazane sve zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi današnjih dana. Bila je uskrsnuta dva dana poslije, na Uskrs ujutro. Treći i zadnji put je umrla 16. 1. 1635.