Christus Rex

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 80 (ožujak 2013.)


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

ovo vam je pismo trebalo prispjeti već prije puno vremena i upravo u ovom uskrsnom vremenu s radošću želimo iznijeti nekoliko misli o situaciji u Crkvi.

Kao što znate, Bratstvo se našlo u delikatnoj situaciji tijekom jednog dijela 2012. godine zbog posljednjeg pokušaja Benedikta XVI. u traženju normalizacije naše situacije. Poteškoće su došle, s jedne strane od zahtjeva koji su pratili rimski prijedlog, - koje, kao i uvijek, ne možemo i ne želimo potpisati - a s druge strane zbog nedostatka jasnoće kod Svete Stolice koja nam nije dopustila točno prepoznati želju Svetog Oca, kao ni ono što nam je bio spreman dopustiti. Pomutnja prouzročena ovim dvojbama, raspršila se počevši od 13. lipnja 2012. jednom jasnom potvrdom, 30. istog mjeseca, preko pisma samog Benedikta XVI. koje je izražavalo jasno i bez dvosmislenosti uvjete koje su nam nametali za kanonsku normalizaciju.

Ovi su uvjeti doktrinarnog reda; oni dovode do posvemašnjeg prihvaćanja II. vatikanskog sabora i Mise Pavla VI. I dakle, na doktrinarnom planu, kako je napisao mons. Agostino di Noia, dopredsjednik Povjerenstva Ecclesia Dei, u pismu upućenom članovima Bratstva svetog Pija X. potkraj prošle godine, da smo još uvijek na polaznoj točci, ista stvar koja se postavljala u sedamdesetima.

Moramo nažalost potpisati ovu tvrdnju rimskih vlasti i priznati aktualnost analize mons. Marcela Lefebvrea, utemeljitelja našeg Bratstva, koja se, u desetljećima koja su slijedila nakon koncila, nikada nije promijenila, sve do njegove smrti. Njegova ispravna procjena, i teološka kao i praktična, vrijedi još i danas, pedeset godina nakon početka koncila.

Želimo se prisjetiti ove analize koju je Bratstvo sv. Pija X. vazda držala svojom i koja ostaje crvenom niti njegova doktrinarnog stava i njegova djelovanja: priznajući pak da kriza koja potresa Crkvu ima i izvanjske uzroke, upravo je sam Koncil glavnim pokretačem njezinog samouništenja.

Nakon završetka koncila, mons. Lefebvre je u pismu kardinalu Alfredu Ottavianiju 20. prosinca 1966. upozorio na štete koje je koncil nanio cijeloj Crkvi. Citirao sam ih već u Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 68, 29. rujna 2005. godine. Korisno je pročitati danas nekoliko izvadaka:

Odmah su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve:

Sumnje o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.

Sumnje o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.

Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskog dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji.

Normalna je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna od najstrašnijih konstatacija našeg vremena, vidjeti do koje mjere moralnog propadanja je dospio veći dio katoličkih publikacija. Bez ikakva pridržaja, u njima se govori o seksualnosti, o ograničenju rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u mješovitim sredinama, o flirtu, o plesovima kao nužnim sredstvima za kršćanski odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.

Sumnje o potrebi milosti za spasenje, izazivaju nepoštovanje krštenja koje se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito stavovi svećenika, a ne vjernika. Isto se može reći i za Stvarnu Prisutnost, upravo su svećenici ti koji se ponašaju kao da u to većma ne vjeruju: skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove strahopočitanja prema Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.

Sumnje o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri, koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim nije većma „Magistra Veritatis“ jedina i potrebna.

«Činjenicama dovedeni pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil na nepojmljiv način potpomogao širenju liberalnih zabluda.

Vjera, moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih papa.

Uništenje Crkve napreduje brzim koracima.

Rimski je Prvosvećenik doveden u stanje nemoći poradi pretjeranih ovlasti danih biskupskim konferencijama.

Koliko samo bolnih primjera u jednoj jedinoj godini!
Ipak, usprkos svemu samo Petrov nasljednik može spasiti Crkvu!“

24. studenog 1974. nakon apostolske vizitacije u sjemeništu u Ecôneu, mons. Lefebvre je držao potrebnim ukratko izložiti svoj stav u slavnom Proglasu koji će imati kao posljedicu, nekoliko mjeseci kasnije, nepravedno kanonsko ukinuće Bratstva sv. Pija X. koje su naš utemeljitelj i njegovi nasljednici uvijek držali ništavnim.

Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.

Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.

A Proglas je završavao ovim redcima:

Jedino držanje vjernosti prema Crkvi i katoličkom nauku sastoji se u kategoričkom odbijanju prihvaćanja reforme poradi našega spasenja.

Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim generacijama ne možemo učiniti veću uslugu.“

Godine 1983. podsjećajući na smisao borbe za Tradiciju, monsinjor Lefebvre je uputio biskupski manifest Ivanu Pavlu II., koji je supotpisao monsinjor de Castro Mayer, u kojem je još jedanput upozoravao na pustošenja koja su prouzročile pokoncilske reforme i na zlokoban duh koji se posvuda proširio. Naglašavao je na osobit način argumente koji se odnose na krivi ekumenizam, kolegijalnost, vjersku slobodu, Papinu vlast i novu Misu:

Krivi ekumenizam

Ovaj je ekumenizam jednako oprečan učenjima Pija XI. u enciklici Mortalium animos: o ovoj točci shodno je iznijeti i odbaciti zacijelo krivo mišljenje koje je u korijenu ovog problema i ovog složenog pokreta po kojem se nekatolici trude ostvariti jedinstvo kršćanskih crkava. Oni koji je priklanjaju ovom mišljenju navode vazda ove riječi Našega Gospodina Isusa Krista: „Da svi budu jedno…i bit će samo jedno stado i jedan Pastir“ (Ivan 17,21 i 10,16) i umišljaju da po ovim riječima Isus izražava želju ili molitvu koja nikada nije bila ostvarena. Oni zbilja umišljaju da jedinstvo vjere i vlasti koje je jedno od obilježja prave Kristove Crkve, praktično do danas nikada nije postojalo i još ne postoji.

Ovaj ekumenizam koji osuđuju moral i katoličko pravo, dolazi čak dotle da dopušta primanje sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od 'nekatoličkih služitelja' (Kanon 844 Novi Zakonik) i podupire „ekumensko gostoprimstvo“, dajući ovlast katoličkim služiteljima da podijele sakrament Euharistije nekatolicima.“

Kolegijalnost

Nauk, već predložen u dokumentu Lumen Gentium II. vatikanskog sabora, izričito će preuzeti novo Kanonsko pravo (Kanon 336.); nauk po kojemu je biskupski zbor, ujedinjen s Papom, na stalan i habitualan način, također subjektom  vrhovne i potpune vlasti nad općom Crkvom.

Ovaj nauk o dvostrukoj vrhovnoj vlasti oprečan je učenju i praksi crkvenog Učiteljstva, napose na I. vatikanskom saboru (Dz. 3055), i u enciklici Lava XIII. Satis cognitum. Samo Papa ima ovu vrhovnu vlast koju  vrši na način koji drži prikladnim i u izvanrednim uvjetima.

Ovoj teškoj zabludi pridodaje se demokratska orijentacija Crkve, vlasti koja obitava u „narodu Božjem“, onako kako je definirano u novom Zakoniku. Ova jansenistička zabluda osuđena je u buli Auctorem Fidei Pija VI. (Dz. 2602).“

Vjerska sloboda

Deklaracija Dignitatis Humanae II. vatikanskog sabora potvrđuje postojanje krivog naravnog prava čovjeka u pitanjima vjere, oprečno papinskom nauku koji formalno niječe sličnu blasfemiju.

Tako Pijo IX. u svojoj enciklici Quanta cura i u Syllabusu, Lav XIII. u svojim enciklikama Libertas praestantissimum i Immortale Dei, Pijo XII. u svojem svečanom govoru Ci riesce talijanskim katoličkim pravnicima, niječu da razum i objava utemeljuju slično pravo. 

II. vatikanski vjeruje i ispovijeda, na sveopći način, da se „Istina ne može nametnuti nego samo vlastitom snagom Istine“, što je formalno oprečno učenjima Pija VI. protiv jansenista Koncila u Pistoji (Dz2604). Koncil dolazi do ove apsurdnosti, potvrđujući pravo da se ne priklanja Istini i da je se ne slijedi, da se obvezuje građanske vlasti da većma ne diskriminiraju zbog vjerskih razloga, određujući pravnu jednakost između krivih i istinske religije.(…)

Posljedice toga što je Koncil priznao lažno pravo čovjeka, uništavaju temelje vladavine našega Gospodina u društvu, zbacuju vlast i moć Crkve u njezinoj misiji da ostvari vladavinu našega Gospodina u duhovima i srcima, vodeći borbu protiv sotonskih sila koje podčinjavaju duše. Misijski će duh biti optužen zbog pretjeranog prozelitizma.

Neutralnost država u pitanjima vjere uvredljiva je za Našega Gospodina i njegovu Crkvu kada je riječ o državama s katoličkom većinom.“

Papinska vlast

Naravno, Papina je vlast u Crkvi vrhovna vlast, no ne može biti apsolutna i bez ograničenja, jer je podložna božanskoj vlasti koja se izražava u Tradiciji, u Svetome pismu i u izjavama  koje je promulgiralo crkveno Učiteljstvo (Denzinger 3116).“

Papina je vlast ograničena i podložna svrsi radi koje mu je dana. Ovu je svrhu jasno definirao papa Pijo IX. u konstituciji Pastor aeternus Prvog vatikanskog sabora (Denzinger 3070). Činio bi neoprostivu zloporabu tko bi umišljao da se može pozivati na ljudsko pravo protiv božanskog prava, kao u vjerskoj slobodi, u euharistijskoj gostoljubivosti koju autorizira novi Zakonik, u tvrdnji o dvije vrhovne vlasti u Crkvi.

Jasno je da je u ovim slučajevima i u drugim sličnima dužnost za cijeli kler i vjernike katolike oprijeti se poslušnosti i odbaciti je. Slijepa je poslušnost proturječje i ništa ne oslobađa od odgovornosti da smo se većma pokoravali ljudima nego Bogu (Denzinger 3115); ovaj otpor treba biti javan ako je zlo javno te predmetom sablazni za duše (Teološka suma, 11,11,33,4).

Ovo su temeljna načela morala koja uređuju odnose podložnika prema svim zakonitim autoritetima.

Ovaj otpor pronalazi drugdje potvrdu u činjenici da će odsada oni koji se drže Tradicije i katoličke vjere biti kažnjavani, a da se oni koji ispovijedaju krivovjerna učenja i čine prava svetogrđa neće nipošto zbog toga brinuti. To je logika zloporabe vlasti.“

Nova Misa

Protivno učenjima Tridentskog sabora na XXII zasjedanju, protivno enciklici Mediator Dei Pija XII., pretjerano je proširen prostor vjernika u sudjelovanju na Misi, a umanjen prostor propicijatorne (pomirbene) žrtve. Uzdignuta je zajednička večera, laicizirajući je nauštrb strahopoštovanja i vjere u stvarnu Prisutnost Transsubstancijacije.

Ukinućem svetog jezika, obredi su se beskrajno pluralizirali, postajući  profanima zbog svjetovnih ili poganskih dodataka te proširili su se krivi prijevodi, nauštrb prave vjere i prave vjerničke pobožnosti.“

1986. godine, s obzirom na međureligijski susret u Asizu koji je prouzročio nevjerojatnu sablazan u Katoličkoj Crkvi i poglavito kršenje prve od svih zapovijedi - „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj“ - kada je Kristov Namjesnik pozvao predstavnike svih religija da zazivaju svoje lažne bogove, monsinjor Lefebvre je žestoko protestirao. Reći će da je u ovom nepodnošljivom događaju za sva katolička srca, ujedno vidio jedan od znakova koje je bio tražio od Neba prije nego što je mogao pristupiti biskupskom posvećenju.

U Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 40, 2. veljače 1991., pater Franz Schmidberger, drugi Generalni poglavar Bratstva sv. Pija X., ponovno se posvećuje sveukupnosti pitanja i potkrjepljuje katolički stav u malenom kompendiju današnjih zabluda koje se suprotstavljaju vjeri. A mi smo tražili od neke subraće da sažmu u nekoj vrsti vademekuma, na jednom mjestu sve ove točke koje su dotada objavljene u raznim djelima, među kojima je zamjetan „Katekizam crkvene krize“ patera Matthiasa Gaudrona (izdavačka kuća Rex Regum).

Danas, na istoj liniji, možemo samo ponoviti ono što su tvrdili monsinjor Lefebvre i pater Schmidberger nakon njega. Sve zablude koje su oni javno pokudili, i mi ćemo ih pokuditi. Molimo Nebo da crkveni autoriteti, osobito novi Rimski Prvosvećenik, papa Franjo, Kristov namjesnik, Petrov nasljednik, ne dopuste da se duše gube, jer većma ne dobivaju zdrav nauk, objavljeni Polog, vjeru bez koje se ništa ne može spasiti, ništa se može svidjeti Bogu.

Čemu služi posvetiti se ljudima ako im se skriva bitno, cilj i smisao njihovog života, težina grijeha koja ih od toga udaljuje? Ljubav prema potrebitima, najnezaštićenijima, nemoćnima, bolesnima vazda je za Crkvu bila stvarnom brigom, i ne treba se od toga osloboditi, ali ako se to svede samo na filantropiju i antropocentrizam, onda Crkva ne bi većma vršila svoju misiju. Ne bi većma duše vodila k Bogu što se stvarno ne može činiti ako se ne čini snagom nadnaravnih sredstava, vjere, ufanja, ljubavi i milosti. Dakle, s javnom pokudom svega onoga što se tomu suprotstavlja: zabluda protiv vjere i protiv morala. I zbilja, ako ljudi griješe, unatoč ovoj javnoj pokudi, prokleti su za svu vječnost. Razlog postojanja Crkve jest da ih spasi i da izbjegne zlo njihova vječnog prokletstva.

Jasno, to se neće svidjeti svijetu koji se diže protiv Crkve, često i nasilno kako nam povijest pokazuje.

Evo nas, dakle, na Uskrs 2013., a situacija u Crkvi ostaje gotovo nepromijenjenom. Riječi monsinjora Lefebvrea poprimaju proročki naglasak. Sve se ostvarilo i sve se nastavlja s velikom štetom za duše koje većma ne slušaju od svojih pastira vijest spasenja.

Ne želeći se obeshrabriti, i zbog duljine ove strašne krize, i zbog broja svećenika, biskupa koji nastavljaju sa samouništenjem Crkve kako je priznao Pavao VI., mi nastavljamo u okviru naših sredstava, svečano izjavljivati da Crkva ne može promijeniti ni svoje dogme, niti svoj moral. Ne može se naime udariti na njezine časne ustanove, a da se ne izazove strašna katastrofa. Ako se moraju učiniti određene, čisto slučajne promjene koje se tiču većma vanjskog oblika - kao što se to događa u svih ljudskim ustanovama - one se nipošto ne mogu učiniti u suprotnosti s načelima koja su vodila Crkvu u svim proteklim stoljećima.

Posveta svetom Josipu koju je odlučio Generalni kapitul u srpnju 2012. stiže baš u odlučnom trenutku. Zašto svetom Josipu? Zato što je on zaštitnik Katoličke Crkve. On i dalje za mistično Tijelo ima onu ulogu koju mu je Bog Otac povjerio s obzirom na svojeg Božanskog Sina. Budući da je Isus Krist Glava Crkve, Glava mističnog Tijela, iz toga proizlazi da onaj koji je imao dužnost štititi Mesiju, Sina Božjega koji je postao čovjekom, vidi ovu svoju misiju proširenu na cijelo mistično Tijelo.

Tako kao što je njegova uloga bila diskretna i većim dijelom skrivena - no, ipak bila je posvema djelotvorna - tako se uloga zaštitnika - veoma djelotvorna također i prema Crkvi - izvršava u najvećoj diskreciji. Tek tijekom stoljeća očitovala se na sve jasniji način pobožnost svetom Josipu. Jedan od najvećih svetaca, jedan od najšutljivijih. Po primjeru Pija IX., koji ga je proglasio zaštitnikom cijele Crkve, po primjeru Lava XIII. koji je potvrdio ovu ulogu i uveo veličajnu Molitvu svetom Josipu, zaštitniku sveopće Crkve - koju molimo svaki dan u Bratstvu - po primjeru svetog Pija X. koji je imao posve osobitu pobožnost prema svetom Josipu čije je ime nosio, želimo učiniti svojom ovu pobožnost i ovaj poseban zagovor u ovom dramatičnom trenutku crkvene povijesti.

Dragi prijatelji i dobročinitelji Bratstva svetog Pija X., blagoslivljam vas od cijelog srca. Izričući svoju zahvalu za vaše molitve i za vašu velikodušnost na korist djela restauracije Crkve kojoj je posvetio monsinjor Lefebvre. K tome molim svetog Josipa da vam isprosi božanske milosti koje su potrebne vašim obiteljima kako bi ostale vjerne katoličkoj Tradiciji.

Ožujak 2013. godine
+ Bernard Fellay

Arhiva bloga

Glasnik: