Christus Rex

Da se ne zaboravi…

Jedini razlog koji može ovlastiti, opravdati katolika da se odupre crkvenim vlastima jest vjera.
Osobito s obzirom na liturgiju samo vjera može motivirati odbacivanje novog obreda Mise i temeljni razlog zbog kojeg svaki svećenik i vjernik ne može prihvatiti Novus ordo jest upravo stoga što „predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije.“ [1]
Takvo udaljavanje od katoličke teologije posljedica je približavanja, željenog i odobrenog, protestantskom nauku i bogoslužju kako je izjavio sam Pavao VI. koji je uveo novi obred: „Nastojanje koje se traži od odijeljene braće da se ujedine, mora odgovarati nastojanje, isto tako mučno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima kako bi postala željenom i da bi se u njoj moglo obitavati“ [2].

I zbilja, kako se dočulo, Pavao VI. je zamolio šest protestantskih pastora da sudjeluju u povjerenstvu koje je bilo zaduženo ostvariti novu Misu. Jedan od njih, Max Thurian, iz zajednice u Taizéu, prigodom objavljivanja novoga misala, moći će izjaviti: „U ovoj obnovljenoj Misi nema ništa što zbilja može smetati evangeličkim pastorima“ [3].
P. Bugnini nikada nije skrivao svoje ekumenske nakane. Na stupcima dnevnika Osservatore Romano izjavio je da je liturgijska reforma prožeta „željom da ukloni svaki kamen koji može predstavljati samo sjenu rizika spoticaja ili neugodnosti za odijeljenu braću“ [4]. Zbog toga je priznao s obzirom na novu Misu da je posrijedi „u nekim točkama prava nova tvorevina budući da je liturgija koju je dao Drugi vatikanski sabor posve različita od liturgije koju je Katolička Crkva dosada imala“[5].
Mnogi poznati predstavnici protestantskog svijeta – koji su, naravno, uvijek odbacivali tradicionalnu Misu, tvrdili su da nema nikakve poteškoće u uporabi novog obreda za slavljene protestantske večere. Osim već spomenutog Maxa Thuriana mogu se spomenuti, među ostalima, G. Siegwalt (u Le Monde-u od 22. studenog 1970.); ili Jordahn (predavanje od 15. lipnja 1975. u opatiji Maria Laach); i naposljetku, Službena izjava „Vrhovnog konzistorija Crkve augsburške konfesije Alsacea i Lorraine“, 8.prosinca 1973. [6]
Novoj liturgiji odgovara nova vjera za prisan odnos koji postoji između lex orandi i lex credendi [7], a nova arhitektura pokoncilskih crkava, koju je nadahnula i željela ova promjena, to eklatantno pokazuje. Zbog toga je nova Misa opasna za vjeru i navodi vjernike, koji joj pribivaju, na vanjsko ispovijedanje suprotno vjeri.
Naša vjernost tradicionalnom obredu, dakle, nije motivirana nostalgičnom privrženošću latinskomu, tamjanu i čipki, čak ni nekom ritualu, nego poglavito dužnošću čuvanja vjere i pomaganja vjernicima da čine isto tako.
Zbog toga nikada nećemo prihvatiti novi reformirani obred, koji je tako blizu Lutherovoj „misi“ i zbog toga ohrabrujemo vjernike da podnose sve žrtve kako bi nazočili Misi svih vremena i bježali od novih celebracija, ohrabrujući svećenike da celebriraju samo po tradicionalnom obredu.

don Pierpaolo Petrucci

____________________________________

[1] A. Ottaviani-A.Bacci: „Breve esame critico“
[2] Citirano u J. Guitton, Paolo VI segreto, San Paolo, Milano 1985. (četvrto izdanje 2002.), str. 59.
[3] M. Thurian, u La Croix od 30. svibnja 1969.
[4] Usp. La Documentation catholique, broj 1445 (1965.) col. 604. U ovome okviru čini se posve vjerojatnom, premda to nije dokazivo s posvemašnjom sigurnošću, informacija da je mons. Bugnini (postao biskupom 1972.) pripadao masoneriji; zbilja, masonerija je propovijedala jednakost svih religija, i dakle, za masone novi obred Mise prikazuje se puno manje neugodnim, s ovoga stajališta, nego tradicionalni obred. Činjenice bi bile ove: 1975. mons. Bugnini je prijavljen kao mason Pavlu VI.; klerik koji ga je optuživao, pružao je dokaze i prijetio je da će iznijeti u javnost ovu stvar. Pavao VI. uhvatio se vrlo ozbiljno te stvari: kako bi izbjegao sablazan, odmah je mons. Bugninija razriješio njegove službe tajnika Kongregacije za bogoštovlje i, u siječnju 1976., imenovao ga je pronuncijem u Teheranu. Nakon toga se ime Annibale Bugnini pojavilo u popisima prelata masona koje je tisak objavio (popisi koje je objavila Panorama, broj 538 od 10. kolovoza 1976., i potom u Osservatore Politico Mina Pecorellija 12. rujna 1978.). O ovome slučaju može se konzultirati istraživanje doktora C.A. Agnoli-ja, La massoneria alla conquista della Chiesa, ed. Eiles, Rim 1996.
[5] A Bugnini, Izjava za tisak (4. siječnja 1967.), u la Documentation catholique, broj 1491. (1967.), col.824
[6] Katolički katekizam o crkvenoj krizi, Mathias Gaudron, Le Sel 2007. str.178.
[7] Pravilo molitve odgovara pravilu vjere.

Arhiva bloga

Glasnik: