Christus Rex

AAA traže se roditelji!

Ako u mislima brzo prijeđemo sve događaje koji su zbili unutar Crkve u ovoj tek protekloj godini, možemo samo s gorčinom zaključiti da je za Zaručnicu Kristovu zima još duga i proljeće kasni s dolaskom.

Nas se katolike može usporediti sa židovskim narodom Staroga zavjeta koji je četrdeset godina lutao Sinajskom pustinjom prije nego je dospio do obećane zemlje.

Isto kao što sada ne uspijevamo vidjeti tračak Restauracije i još tumaramo pustinjom II. vatikanskog sabora. Sve se to zbiva jer očigledno još nismo dostojni nazočiti pobjedi Bezgrješnog Srca Marijina.

Nismo toga dostojni? Zbog ove bi se rečenice netko mogao namrgoditi! Molimo molitve na besprijekornom latinskome, poznajemo sve rubrike Mise svih vremena i znamo dokazati ozbiljnim argumentacijama da je II. vatikanski sabor u rupturi u odnosi na prošlost. Protupovijest, potom, naša je jača strana i navijamo za Vandeju (na način nogometne momčadi) i za Cristerose! K tome, u borbi protiv pobačaja i protiv protuprirodnih zajednica uvijek smo na prvoj crti i pokret je u našoj DNK! Što drugo trebamo činiti? Očito nedostaje temeljna stvar: ne misliti samo kao katolici, nego i živjeti kao takvi, razmišljajući o činjenici da su ove strašne godine scenarij zastrašujućeg rata zloduha protiv Katoličke Crkve! Nalazimo se upravo na sredini 100 godina slobode koje su dane sotoni u ukazanju koje je imao Lav XIII.!

Sancte Michael Arcangele defende nos in proelio…”! Svaki put kad skupa sa svećenikom na kraju Mise molimo molitve koje je htio papa Pecci kako bismo baš isprosili pomoć Presvete Djevice i svetog Mihovila Arkanđela, morali bismo porazmisliti o činjenici da je, ljudski govoreći, bitka izgubljena i da nas samo Križ Kristov može dovesti do pobjede! A to je borba koja počinje obraćenjem nas samih, povratkom životu katolika također i u malenim stvarima. Samo tako nećemo izgubiti pozicije pred neprijateljem koji napreduje. Danas se pak naša vojska sve više smanjuje! Upravo gubimo mladi naraštaj, našu djecu! Takozvani tradicionalizam ne uspijeva sada više odgajati na autentično katolički način, a rezultat je naraštaj dobrih mladića i djevojaka, ali s liberalnim načelima i idejama! Mladići i djevojke koji idu na Misu, ali koji ne razmišljaju puno drukčije od kolege nevjernika s kojima žive pet dana od sedam! Mladići i djevojke koji se pričešćuju, ali koji su našli posredništvo (nemoguće s katoličkog stajališta) sa svijetom!

A problem nisu samo programi koji institucije sastavljaju o seksualnom odgoju već od vrtića, nego u tome da ništa ne činimo usuprot lavini koja se širi! Naša borba završava u stilu brbljarija u kafiću (još bolje s kriglom piva u ruci), u kojima držimo prelijepe govore nakon kojih pak nikada ne uslijedi djelo.

Potpuna je površnost ako vjerujemo da problem programa u školi ili problem lošeg društva s kojim se naša djeca susreću ili loših uzora od kojih uče jesu rješivi problemi. „Mi imamo jako dijete!“ (sic!) „Mi uspijevamo držati situaciju pod kontrolom! (sic!) Bitno je da naša djeca znaju sve što se zbilja događalo tijekom borbe za nastanak naše države ili tijekom Drugog svjetskog rata!“ (sic!)

Obmanuti roditelji! Štoviše, nesvjesni! Duše koje su nam povjerene da ih učinimo svetima ostavljene za hranu lavovima u areni s roditeljima na tribinama koji gledaju! Roditeljima kojima zbilja nije na srcu problem odgoja i koji se skrivaju iza banalnih (i nekatoličkih) izlika kada se njih pozove da djecu ne šalju u državne škole. Prelagano je glumiti tradicionaliste gledajući izdaleka i upirući prstom u papu Franju koji jedanput dnevno nešto kaže ili u masone koji sastavljaju protukršćanske programe! Napravimo ponajprije ispit savjesti i upitajmo se što zbilja želimo za našu djecu! Prije nego što se zabrinemo zbog neprijateljeve nečovječnosti, brinimo se kako obučiti svoju vojsku!

I budući da kao tradicionalisti još znamo što su posljednje stvari, mislimo na svoju smrt i na sud pred Božjim sudištem. I baš u tom trenutku, kada bude odlučeno naše spasenje ili vječno prokletstvo, morat ćemo odgovoriti kako smo odgajali duše koje su nam bile povjerene! I neće biti banalnih isprika kao primjerice „Pa imali su nastavnika koji nije uvodio nijedan program seksualnog odgoja!“, ta ne možemo sebi svezati oči misleći da je problem škole samo u programima!

Kakav primjer daju prijatelji iz razreda? Koja je moda ušla u njihova srca? Kakvi su nemoralni primjeri koji potječu od mladih koji više ne vjeruju u smrtni grijeh i koji nemaju ni mrvicu vjere? Grozna pitanja koja roditelj tradicionalist (osobito naš!) ignorira…Dečki i cure bačeni u arenu nemorala već od godina ranog djetinjstva i adolescencije, najosjetljivijih godina u kojima se oblikuje karakter i u kojima se stvaraju osnove za spasenje ili propast duše.

Kršćansko se društvo ne obnavlja predavanjima ili pokretom koji je sam sebi svrha, nego počevši od obitelji i preko odgoja! Neka Presveta Djevica otvori oči mnogim katoličkim roditeljima i neka se tako prošire autentično katoličke škole ili, vrlo jednostavno, obitelji koje se – nakon što su shvatile tešku opasnost – ujedine u svojoj djeci da bi dali život očinskoj instituciji koja je još i danas kod nas moguća. Deus vult!


Joselito Panzica

Izvor: Tradizione.biz

Arhiva bloga

Glasnik: