Christus Rex

(Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor




Nitko iskren u Crkvi danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon njega, svatko mora priznati, u najmanju ruku, da su te reforme vrlo teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca, od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu naspram dotičnom presedanu – da se od katolika danas, od strane najviših instanci autoriteta u Crkvi, traži prihvaćanje tih reformi.


Kakav uopće može biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći, da ništa drugo ne dolazi u obzir, osim prihvaćanja tih reformi. Što bismo to mogli uzeti sebi u prilog, i odakle nam pravo, da im se suprotstavimo? To bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – papi biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako, kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno obvezuje da pristajemo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom, na dogmatski način, definiran (što je neopohodno da bismo se uopće mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznose na način redovnog naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:


,,22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.’’ (Pio IX., Syllabus [osuđena teza])



,,Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog učiteljstva za koje također vrijedi: »Tko vas sluša, mene sluša« (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.’’ (Pio XII., Humani generis, 20)


,,Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskoga Biskupa i kad ne govori »ex cathedra«; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke, ili iz načina izražavanja.’’ (Drugi vatikanski sabor,Lumen gentium, 25)


To je, ponovimo još jednom, redovni i sigurni nauk. Međutim, je li to i sve što možemo o tom pitanju kazati? Kao što nam je dobro poznato, apsolutna je obveza kako bi se itko mogao spasiti, da primi krštenje ili odrješenje grijeha u sakramentu ispovijedi, i da uopće pripada Katoličkoj crkvi, također smo apsolutno dužni ispunjavati nedjeljnu obvezu – pohađati svetu Misu nedjeljom i zapovijedanim blagdanima. No je li tu priča gotova? Nipošto; mogu naime postojati određene iznimne situacije koje dotične obveze ili stavljaju izvan snage ili uvjetuju njihovu primjenu na drugačiji način. Ako netko umre prije negoli će primiti sakrament krštenja, ili ako mu nije dostupan svećenik, njegova iskrena želja za sakramentom krštenja ili pokore nadomjestit će redovnu primjenu sakramenata. Isto vrijedi, i ako netko ne može ili ne uspije formalno pristupiti Crkvi, ili ako se dogodi da ne možemo ispuniti nedjeljnu obavezu – ako smo spriječeni bolešću ili nam u razumnom dosegu nije fizički dostupna sveta Misa, taj crkveni zakon obvezivat će nas na drukčiji način (da naš pohod svetoj misnoj žrtvi zamijenimo nekom drugom molitvom). Isto je tako, kako ćemo uvidjeti u nastavku članka, moguće da nas zbog iznimnih okolnosti određena disciplinska odredba ili redovni nauk, ne obvezuje na redovni način, već budemo slobodni izraziti svoju rezervaciju (tj. nepristanak) na nj, ili ih čak javno osporiti. No najprije razmotrimo ukratko samo pitanje naravi crkvenog naučavanja.


Da bismo ispravno razumjeli način na koji nas Crkva obvezuje na pristanak u pojedinim izričajima, moramo uzeti u obzir pojam teoloških kvalifikacija. To je pojam kojim označujemo težinu i stupanj obvezatnosti pojedinih doktrinarnih izričaja. Kao što smo već spomenuli, i kako je svakome poznato, nema svaki izraz naučavanja, ili svaka izjava uopće i postupak, učinjen od strane pape ili crkvenog sabora, jednaku težinu obvezatnosti. Apsolutno nas obvezuje jedino nezabludiv, dogmatski nauk – koji u najstrožem smislu spada na božansku objavu; tu se radi o istinama koje nam je sam Gospodin objavio i koje su nužan uvjet da bismo bili njegovi učenici – katolici, i da bismo pripadali Crkvi. Ostale izjave, koje ne nose u sebi oznaku nezabludivosti, mogu obvezivati na različit način – ovisno o težini njihove utemeljenosti u izjavama crkvenog učiteljstva i predaje. Budući da te izjave nisu po sebi nezabludive, vrijedi za njih (opet u ovisnosti o njihovoj utemeljenosti na teološkim izvorima) i ono suprotno – da postoji, doduše u iznimnim i rijetkim slučajevima ali opet kao realno, mogućnost njihovog odstupanja od nauka koji nosi sa sobom jači stupanj obvezatnosti. U tom pak slučaju, pojedinac ima slobodu, pravo, pa ponekad (ovisno o stupnju očividnosti takve kontradikcije) i obavezu uskratiti pristanak na takve izjave ili postupke, te im se čak javno suprotstaviti. To je jasan, siguran i logičan teološki nauk koji nalazimo posvjedočen u crkvenoj predaji – brojnim izjavama crkvenih naučitelja i eminentnih teologa. Navest ćemo ih ovdje po redu.


Tu je najprije najveći među svim naučiteljima – sv. Toma Akvinski, kojemu Crkva pridaje naslov općeg ili univerzalnog naučitelja, i anđeoskog naučitelja, i čiji je nauk od strane Crkve prije koncila propisan kao obvezan i kao mjerilo i uzor u teološkim studijima. Ovaj nauk sv. Toma obrazlaže na na onom poznatom i izričitom izvoru koji za njega nalazimo u sv. Pismo, kada se sv. Pavao kao podložnik suprotstavio sv. Petru, čiji je postupak dovodio u opasnost vjersku istinu o neobvezatnosti židovskog zakona u novom savezu:


,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)


Zatim dolazi crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin, koji se osvrće prvenstveno na pitanje mogućnosti suprotstavljanja papi u slučajevima sukoba sa zemaljskim vlastodršcima u vezi pitanja građanskog poretka, ali također u to uključuje i pitanje opasnosti za dušu i uništenja Crkve, koji se tiču same vjere:


,,Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se onome koji nasrće na dušu ili poremećuje građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru.’’ (De Romano Pontifice, II, 29)


Nadalje, kardinal Juan de Torquemada, službeni teolog Firentinskog sabora i veliki branitelj nauka o papinskom primatu nasuprot tadašnje zablude koncilijarizma, istovremeno jasno prepoznaje činjenicu da papin primat nije neograničen i apsolutan već točno određen obvezom čuvanja vjere koja je Petrovim nasljednicima predana od Gospodina; razlikuje božanski ustanovljenu službu i točan pojam njezinog izvršavanja, od činjenice da je papa također Božji službenik koji ima svoju ljudsku narav i da se u toj ljudskosti mogu dogoditi izjave ili postupci koji odstupaju od zahtjeva njegove papinske službe. Napose se osvrće na obvezu čuvanja tradicije, u kojoj najvažniji dio predstavljaju liturgijski obredi. Kao svjedok tradicije, koja stavlja izvan svakog pitanja radikalne promjene u liturgiji, ističe važnost njihovog čuvanja, utoliko da bi papa koji ugrožava to načelo, mogao upasti u raskol. U prilog tome poziva se na jednog od najvećih srednjevjekovnih papa, Inocenta III.:


,,Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu, ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol (šizmu)… Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr, kada osobno ne bi želio slijediti univerzalne običaje i obrede Crkve… Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi.’´ (Summa de Ecclesia, II, 49)


Isti nauk artikulira i Francisco Suarez, najveći teolog isusovačkog reda (koji će zbog svojeg sjasjnog nauka dobiti naslov doctor eximius et pius), te izjavljuje da bi papa postao raskolnik ,,ako bi htio promijeniti sve liturgijske ceremonije koje počivaju na apostolskim tradicijama’’ (Tractatus de caritate, disp. 12, sect. 1, br. 2)


Isto tako, na drugom mjestu, izriče jasnu posljedicu koja proizlazi u slučaju ugrožavanja vjere s strane Vrhovnog svećenika – da pred nama stoji pravo i obveza u tom slučaju papi se oduprijeti:


,,Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’ (Tractatus de fide dogmatica, disp. 10, sect. 6, br. 16)


Naposljetku, navodimo novije teološke manuale – priručnike sastavljene od uglednih i priznatih teologa, koji na jasan način izražavaju taj toliko važan nauk za današnji crkveni trenutak – da autoritet papa i koncila nije neograničen, i da u onim izjavama koje nisu predložene na nezabludiv način, ako se na sigurnim i očitim temeljim utvrdi da se radi o protivnosti tradicionalnom katoličkom nauku, postoji pravo i obveza uskraćivanja pristanka na te izjave, pa i njihovog javnog osporavanja, radi dobra Crkve i spasenja duša, kako bi se otklonila pogibelj daljnjeg širenja zablude:


,,Ti čini Učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak, i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je za pojedinca pristajati na svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog Učiteljstva Crkve, te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o pristajanju na njih može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda."

(Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72.)


,,Pojedinac mora pristajati na dekrete rimskih kongregacija, sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrešci. Budući da kongregacije, po sebi, ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istraživati razloga za taj nauk. I stoga, ili će se dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjet nezabludivosti, ili će se dogoditi da će biti malo pomalo otkrivena zabluda. Jer, budući da religiozni pristanak o kojem govorimo nije utemeljen na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, on ne isključuje svu sumnju o zabludi. Zbog tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, pristanak valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljanju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na pristanak"


(Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315.)


,,Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv; iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u drskost, odbaciti unutarnji pristanak’’

(Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)


,,Ako teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, stoje na umu nekog od vjernika, protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog), zakonito mu je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije’’


(Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492.)



,,U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj nutarnji pristanak, osim u slučaju u kojem ima dokaz da je stvar koju se nalaže, nezakonita (…) ako neka učena i pomna osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha."


(Cartechini, Dall’Op. al Domma, str. 153-154.)



Na temelju svega možemo izvući sigurne zaključke. Prvi od njih jest da sve rečeno daje sigurno i čvrsto opravdanje reakciji tradicionalnih katolika na trenutno stanje krize u Crkvi. Moguće je s lakoćom i na izričitim temeljima utvrditi da se događa upravo slučaj koji prethodni eminentni teološki autori navode – da se kod pojedinih spornih izjava Drugog vatikanskog sabora, kod Nove mise, te izjava i postupaka postkoncilskih papa i biskupa, radi o stavljanju u sumnju, insinuiranju, ili pak suprotnosti tradicionalnom katoličkom nauku. Za to svjedoče najeminentniji teolozi u Crkvi. Zanemarimo li ovdje samog nadbiskupa Lefebvrea koji je dao najjasniju i sveobuhvatnu analizu postkoncilskih reformi, tu su prije svega kardinali Ottaviani i Bacci, prvi od njih pročelnik Svetog oficija, koji dolaze do zaključaka da Nova misa predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličkog nauka o svetoj Misi i da je nužno naše opredjeljenje za tradicionalnu Misu. Tu su svjedočanstva nemalog broja koncilskih otaca za vrijeme samog koncila o neprihvatljivosti pojedinih izjava i shema, uglednih teologa kao što je Gherardini, pa i samih modernih teologa (uvaženih od službene Crkve, dotle da su neki čak honorirani promocijom u kardinale), od kojih se brojni – pored svoje nevjere u obvezatnost tradicionalnog nauka, nisu libili priznati kako je novo usmjerenje Crkve u oštroj suprotnosti s tradicijom. Tu su svakako i priznanja samih postkoncilskih papa – pape Pavla VI. o ulaženju dima Sotoninog u Crkvu, izravno ili neizravno priznanje Ivana Pavla II. (primjerice, u motupropriju Ecclesia Dei), da nije jasno na koji način uskladiti novi nauk i postupke s tradicionalnim naukom, a napose pape Benedikta XVI. - u svojim izjavama prije izbora za papu, pa i nakon toga (samim pozivom na tzv. 'hermeneutiku kontinuiteta', koja svjedoči o postojanju vrlo ozbiljnog diskontinuiteta). Tako da se s potpunom sigurnošću može utvrditi ono najmanje – da u 50 godina nakon Koncila, nitko nije uspio, pa ni ozbiljno pokušao, objasniti na koji način spojiti primjerice novi ekumenizam s tradicionalnim naukom o pogibeljnosti krivih religija i dogmom da izvan Crkve nema spasenja, vjersku slobodu s naukom o Kristovom društvenom kraljevanju, kolegijalnost s naukom o vrhovnoj vlasti koja pripada samo papi. No još više, iskrena i objektivna analiza tih pitanja jasno utvrđuje da je te stvari realno nemoguće uskladiti s tradicionalnim naukom.


S druge strane, dobivamo odgovor na stav koji promiču danas u Crkvi neokonzervativci, koji drže da nikakva otvorena kritika Koncila i postkoncilskih reformi nije dopuštena, iz zahtjeva poslušnosti koju dugujemo prema papi i biskupima. Vidimo kako taj stav u ovoj situaciji nije opravdan, s obzirom na to da su razlozi koji stoje u pozadini vrlo ozbiljni, i još više, da neumoljivo inzistiranje na slijepoj poslušnosti, po kojoj je potrebno automatski odobravati svaki potez i izjave (jer bi to također navodno trebao biti zahtjev koji proizlazi iz papinskog autoriteta), jest stav koji nema veze, i koji je u suprotnosti s katoličkim naukom.


Napomenimo da se radi o jedinom i glavnom argumentu neokonzervativaca iz kojega dalje sve proizlazi, i da se jedini odgovor može sastojati samo u opetovanju starih argumenata i sentimentalistički utemeljenim reakcijama. Možemo reći, da se u susretu sa svjedočanstvom katoličkog nauka o pravom pojmu autoriteta i poslušnosti, uvijek dogodi jedan 'fatal error' - sustav nailazi na jednu nepoznanicu kojoj ne može pronaći rješenje, i reakcija može biti samo ignoriranje argumenata i nastavak slijepog propagiranja starih argumenata na koje je već odgovoreno. I ne radi se ovdje samo o neokonzervativcima. Prema onom poznatom pravilu 'extrema se tangunt', pod istim pretpostavkama razvio se i drugi ekstremni sustav, naime sedisvakantizam. Razlika je samo u tome, što neokonzervativci tu 'nepoznanicu' u svoj sustav ne prihvaćaju i nastavljaju slijepo promicati stara uvjerenja, dok je sedisvakantisti prihvaćaju, ali budući da je jednadžba posve krivo postavljena, dolaze do potpuno pogrešnih rezultata. Neokonzervativci dolaze do zaključaka da, budući da papa u ničemu ne može pogriješiti i sve mora biti savršeno, tako to u Crkvi zaista i jest bez ikakvog obaziranja na problematična pitanja, a sedisvakantisti, pošto ubace u sustav nepoznanicu – Koncil i postkoncilske reforme, uviđaju da one odstupaju od tradicionalnog nauka, i kako papa mora biti de facto nezabludiv i savršen u stvarima koje nisu zaštićene nezabludivošću, zaključuju da to ne može biti papa.

Taj mentalitet je zabluda koja nije bez povijesnog presedana. U povijesnom trenutku 19. st., u jeku velike borbe koju je Crkva pod vodstvom pape Pija IX. vodila protiv modernih zabluda (koje se tada još nisu uvukle u Crkvu već su bile ograničene na područje izvan nje), neki su katolici zaključili da je najefektivniji način obrane protiv tih zabluda naprosto pojam nezabludivosti koji se papi pripisuje de facto za svaki njegov čin i izjavu. Ta zabluda dobila je naziv ultramontanizam. Međutim, kako je veliki teolog nakon Tridentskog sabora Melchior Cano kazao: ,,Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku Vrhovnog Svećenika, jesu ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete Stolice - oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje" (prema: T. Woods, C. Ferrara, The Great Facade); to nije pojam koji odgovara katoličkoj vjeri. Prvi vatikanski sabor je potom definirao opseg papine nezabludivosti, a možemo reći da je velika šteta što u njega nije ušla izjava kojom bi se osudilo takvo protezanje nezabludivosti na stvari koje nisu njezin predmet. Ipak, i ovako, teološki i razumski, možemo jasno spoznati koji je katolički pojam autoriteta i poslušnosti – da on nije apsolutan i neograničen, nego ovisan o višem autoritetu a to je onaj božanski, i da u slučaju kada se jasno i objektivno utvrdi da se radi o odstupanju ili opasnosti za katolički nauk u izjavama koje nemaju oznaku nezabludivosti, pojedinac ima obvezu i pravo oduprijeti se. To je stav koji svaki svjestan katolik treba slijediti u ovom vremenu velike konfuzije i jedne od najvećih doktrinarnih kriza Crkve u njezinoj povijesti.


Arhiva bloga

Glasnik: