Christus Rex

Naturalizam




 
U redu spasenja koje je Bog darovao čovjeku, postoji tajanstveno zajedničko djelovanje naravi i milosti. Bog čovjeka, naime, nije pozvao samo na naravni cilj, nego na „dioništvo božanske naravi“ (usp. 2 Pt 1,4) i na gledanje Boga „onakva kakav jest“ (1 Iv 3,2), „licem u lice“ (1 Kor 13,12). Za postizanje ovog cilja nisu dostatne naravne snage i čovjekovi darovi, nego je za to potrebna milost posvetna, Božja milost koja pomaže.

K tome pridolazi da je ljudska narav ranjena istočnim grijehom. Čovjek jednostavno nije samo dobar, „ta čovječje su misli opake od njegova početka“ (Post 8,21). Čovjek ima loša nagnuća koja ne smije slijediti, već im se mora oprijeti. I ovdje mu Božja milost mora pomoći kako bi izvojevao što je moguće savršeniju pobjedu nad svojim neurednim strastima. Milost za paloga čovjeka, dakle, nije samo nužna kako bi ga izdigla u nadnaravni red (gratia elevans), nego kako bi mu liječila rane istočnog grijeha (gratia sanans).

Pod naturalizmom se stoga u teologiji podrazumijeva jednostrano naglašavanje naravi nauštrb milosti. Naturalizam niječe ili uzdizanje čovjeka u nadnaravni red, a time i istočni grijeh. Jedan drugi oblik naturalizma doduše ne niječe milost, ali čovjekove naravne snage proglašava dostatnima za postizanje cilja života. Na koncu, može postojati i jedan više praktični naturalizam, to jest stav koji doduše ne niječe milost i njezinu potrebu, ali je praktično zanemaruje.

Nijekanje nadnaravnog reda

Pošto je u kršćanskom srednjem vijeku postojanje nadnaravnog reda i njegovo prvenstvo pred svim samo naravnim bilo praktično neosporno, u renesansi pronalazimo prve naznake koje dovode do naturalizma. Renesansa (=preporod, ponovno rađanje) težila je za ponovnim otkrivanjem bogatstava antičkih poganskih kultura, osobito grčke kulture i umjetnosti. Pa iako su njezini predstavnici u većini bili kršćani i kao takvi nisu nijekali nadnaravni red, to je ipak dovodilo do pretjeranog veličanja naravnog čovjeka, prirode i naravnih snaga. Stanje pada i slabosti čovjeka zbog istočnog grijeha kao i nužnost milosti time su automatski stavljani u drugi plan.

Renesansa je dakle pravila iluzije o istinskom stanju čovjeka. Ovaj naravno dobar i plemenit čovjek, kojeg je ona slavila, ne postoji. Čovjek je sklon zlu i niskosti i potrebno mu je otkupljenje po Kristu kako bi se uzdigao iz svoje bijede. Osim toga, otkupljenje ga ne treba voditi samo do naravne savršenosti, nego do savršenog Božjeg posinstva. Uostalom, čak i grčki mit pokazuje čovjekovu bijedu i potrebu otkupljenja. On je pun priča o tragičnim zapletima krivnje njegovih junaka. Herkul primjerice, jedan od njegovih najvećih junaka, u ludilu ubija čak i svoju vlastitu djecu i izvršava još i druga ubojstva.

S prosvjetiteljstvom se onda u Europi širi sve više izravno nijekanje nadnaravnog reda i istočnog grijeha. Više se pak ne prihvaća da se čovjek mora opirati lošim nagnućima svoje naravi. Nagoni su dobri i valja ih slijediti. Za bijedu u svijetu, koju se ne može zanijekati, novovjekovni sustavi usrećivanja čovjeka navode drugi razlog: prosvjetiteljstvo ih vidi u crkvenom „diktatu vjere“ i misli da bi čovjek mogao riješiti sve probleme čim bi samo počeo sam misliti. Marx i njegovi drugovi vidjeli su u privatnom vlasništvu izvor sveg zla čijim bi uklanjanjem raj zemaljski sam po sebi došao. Drugi su opet mislili da bi čovjek postao sretnim kada bi se oslobodio suzbijanja nagona koje kršćanstvo propovijeda. U vremenu tehničkih revolucija mnogi su očekivali od modernih prirodnih znanosti, od tehnike i medicine rješenje svih problema. U međuvremenu je ovaj optimizam uglavnom splasnuo jer su svi ovi koncepti propali i djelomično su nas čak doveli pred nove, ranije neslućene poteškoće. Dovoljno se sjetiti samo problema atomske snage kojom smo danas kadri uništiti cijeli život na zemlji.  


Odbijanje nužnosti milosti

U katoličkoj je teologiji hereza britanskog monaha Pelagija, suvremenika svetog Augustina, bila najpoznatiji oblik naturalizma. Pelagije je tvrdio da su naravne snage čovjekove volje dostatne za ispunjenje svih zapovijedi, da čovjek bez Božje pomoći može čak dostići dovršenu svetost i vječni život. Samo dar slobodne volje htio je nazvati „milošću“. Kasnije je još bio spremnim priznati postojanje određenih vanjskih milosti, kao božanske Objave ili primjera Krista i svetaca. Međutim, odbacivao je postojanje nutarnje milosti, a ni vanjske milosti u njegovu sustavu nisu bile nužne, nego su samo služile olakšanju ćudorednog života.


Nasuprot tome Crkva naglašava nužnost nutarnje milosti koja uzdiže i liječi čovjekovu narav te mu pomaže kod svih njegovih spasenjskih čina.

Čovjeku je ponajprije potrebna milost posvetna koja ga uzdiže u nadnaravno stanje djece Božje. „Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo“, piše sveti Pavao u 2 Kor 5,17. Po krštenju se čovjek istinski rađa „od Boga“ (Iv 1,13) i dobiva dioništvo božanske naravi. Božje posinstvo nije samo časni naslov, nego iznutra mijenja čovjeka. „Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!“ (1 Iv 3,1). Crkveni oci stoga već govore o pobožanstvenjenju čovjeka. Koriste slike kristala koji sunce obasjava i time i sam počinje sjati kao jedno sunce, ili o željezu koje, držano u vatri, samo poprima osobine vatre. Tako čovjek u milosti posvetnoj doduše ostaje stvorenjem, ali on biva sličnijim Bogu koliko je to uopće moguće.

Čovjeku je nadalje za svaki spasenjski čin potrebna Božja pomoć, tj. milost koja potpomaže (aktualna milost), jer stvorenje po sebi samome ne može niti postojati niti djelovati. Stoga Krist kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti.“ (Iv 15,5). Takve aktualne milosti dobivaju svi ljudi, i oni koji žive u teškome grijehu, jer im ove milosti trebaju pomoći okrenuti se Bogu i obratiti se. Bez ove pomoći milosti nijedan se čovjek ne bi mogao uzdići iz grijeha i nijedan kršćanin ne bi mogao učiniti nešto što stječe nadnaravne zasluge. Djela učinjena s pomoću milosti doduše su zbilja čovjekova djela i stoga mogu pred Bogom zaslužiti obećanu plaću, ali ni ona se ne čine neovisno od Boga. Stoga se nijedan čovjek ne može hvaliti pred Bogom i stoga kaže sveti Augustin kad Bog okrunjuje svoje svete, onda okrunjuje svoje vlastite darove. (De praed.sanct. VI, 15).

Iz ovog učenja proizlazi nužnost poniznosti i postojane molitve. Budući da čovjek po sebi nije ništa i sam po sebi ne može ništa, mora postojano iskazivati čast Bogu i moliti ga za njegovu pomoć.

Tko bi htio nijekati da takve misli kod pokoncilskog naviještanja Crkve gotovo posve nedostaju? Govori se gotovo samo o čovjekovom naravnom dostojanstvu, koje je zajedničko vjernicima kao i nevjernicima, pravednima kao i grješnicima, ali ne i o puno većem dostojanstvu Božjeg posinstva koje nedostaje nevjernicima i grješnicima. Veća se vrijednost polaže u naravnu ljubav prema čovjeku i spremnost pomoći, ali se rijetko govori o nužnosti molitve, sakramenata i žrtve. To nije ništa drugo, nego pad u jedan naturalizam koji u biti ide još dalje nego Pelagijev, jer mnogi katolici više ništa ne znaju o božanskoj milosti i jedva se više u onome što drže dobrim i vrijednim napora razlikuju od naravnog ideala čovjekoljublja kako ga zastupaju prosvjetitelji i masoni.


Praktični naturalizam

Čak i ako se netko pridržava vjere Crkve i ako ne niječe stanje nadnaravnoga te nužnost milosti, postoji opasnost pada u praktični naturalizam koji u svagdašnjem životu djeluje tako kao da su bitna samo naravna djela. Takav praktični naturalizam konstatirao je nadbiskup Lefebvre već prije Koncila kod svoje francuske subraće u biskupstvu. Nadbiskup je često naglašavao da je sačuvan od modernizma jer je u Africi vidio snagu milosti svete Misne Žrtve. Vidio je kako se ljudi obraćaju i kako su cijela sela dobivala novo, kršćansko lice. Nakon povratka je, pak, u Francusku vidio da većina biskupa više ne vjeruje u snagu milosti i stoga su pokušavali čisto naravnim sredstvima Crkvi osigurati određeni utjecaj.

Onako kao što su se u Starom zavjetu Židovi zbog ugroženosti od vanjskih neprijatelja počesto više pouzdavali u političke saveze s drugim narodima, nego u Božju pomoć, tako su i kršćani uvijek u opasnosti pouzdavati se u svojem životu samo u naravna sredstva koja primjenjuju i nevjernici.

U pokoncilskoj Crkvi pronalaze se bezbrojni primjeri za takav stav. Kako bi se svidjeli svijetu i spasili Crkvi mjesto u društvu, prešućuju se neugodni sadržaji katoličkog nauka i sve se više smanjuju zahtjevi za kršćanski život. S rock-misama i sličnim eventima neki pokušavaju privući mlade u Crkvu i raduju se ako su takvim akcijama zbilja jedanput napunili neku crkvu premda po tome nitko od tih mladih ljudi u svojoj nutrini nije prišao bliže vjeri.

Umjesto da se za važne nakane izloži Presveto i da se vjernike pozove na molitvu, sada se angažira reklamnu agenciju koja onda vrši promidžbu za Crkvu i vjeru na način kako to ta agencija inače radi za deterdžente ili usisivače prašine. Tako su njemački biskupi prije nekoliko godina angažirali jednu reklamnu agenciju da vrši promidžbu za svećenička zvanja. To je doduše dovelo do originalnih izreka kao „Tko želi donijeti svjetlost u svijet, postane električar – ili svećenik“, ali gotovo nikoga to nije odvelo u sjemenište.

I trenutno vladajući papa Franjo nažalost je primjerom za ovo naturalističko držanje, jer kako bi se drukčije moglo razumjeti kada on u intervjuu s ateistom Eugenijem Scalfarijem, 24. rujna 2013., na pitanje što su za njega najveća zla današnjeg svijeta, spominje nezaposlenost mladih i usamljenost starih ljudi? Da milijuni ljudi žive u nevjeri i grijehu, čini se da Papu ne uznemiruje.

Meksička katolkinja i novinarka Lucrecia Rego lijepo je to izrazila kada je u svojem otvorenom pismu Papi 23. rujna između ostaloga napisala: „Prije nekoliko tjedana Ti si rekao da 'Crkvi nikada nije bilo tako dobro kao danas'. Kako to može reći jedan papa kada svi znamo da milijuni mladih katolika žive u konkubinatu i da se u milijunima katoličkih brakova uzima pilula; kada je rastava 'kruh naš svagdanji', a milijuni katoličkih majki uz pomoć katoličkih liječnika daju ubiti svoju djecu; kada milijune katoličkih poduzetnika ne vodi socijalni nauk Crkve, nego lakomost i škrtost; kada tisuće svećenika čine liturgijske zloporabe; kada stotine milijuna kršćana nikad stvarno nisu susreli Krista i čak ne poznaju temeljne stvari nauka vjere“.


(p. Matthias Gaudron, Mitteilungsblatt, prosinac 2013.)


Arhiva bloga

Glasnik: