Christus Rex

Slatki glas kojim odjekuje Crkva


Iz Apostolske konstitucije Božanskim nadahnućem svetog Pija X., pape


Božanskim nadahnućem sastavljeni su psalmi. Zbirka psalama sastavni je dio Svetoga pisma. Crkva ih od svojih početaka cijeni kao čudesno vrelo za njegovanje pobožnosti u vjernika što stalno prinose žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Štoviše, po običaju što se već uvriježio u starome Zakonu, Psaltir je zauzeo odlično mjesto u samoj svetoj liturgiji i božanskoj službi. On je postao, kako veli Bazilije, prirođen glas Crkve. Psalmodija je, po riječima našeg prethodnika Urbana VIII., kći one himnodije što se sveudilj pjeva pred prijestoljem Boga i Jaganjca. Ona po riječima Atanazijevim, osobito ljude posvećene bogoštovlju, uči kojim načinom treba hvaliti Boga i kojim se doličnim riječima slavi. O tome lijepo veli Augustin: Kako bi čovjek dostojno slavio Boga, sam se Bog proslavio; i pošto se Bog udostojao sam sebe proslaviti, čovjek znade put kako da ga slavi.

K tome, u psalmima se nalazi čudesna neka sila, moćna zanijeti duše za sve vrline. Sve Pismo doduše, i staro i novo, bogoduho je i puno nauka, kako stoji pisano. No Psaltir, kao neki raj svih drugih knjiga, sadrži pjesme u kojima propjevaju sve druge knjige. Riječ je to i opet Atanazijeva koji još dodaje: Onome tko psalira psalmi su kao neko ogledalo: u njemu može ogledati sebe i pokrete svog srca, te njima pobuđen moli. Stoga Augustin u Ispovijestima veli: Koliko sam plakao, slušajući tvoje himne i pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja Crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje razlijevala istina i odande mi se rasplamsavao oganj pobožnosti. Suze su mi tekle, a meni je bilo lijepo uz njih.

Doista, kog da ne uzbude ona česta psalmska mjesta što tako uzvišeno propovijedaju o neizmjernome Božjem veličanstvu, o moći, o neizrecivoj pravednosti, dobroti ili blagosti i drugim nebrojenim pohvalama? Komu da oni ne nadahnu iste osjećaje zahvalnosti za dobročinstva što smo ih od Boga primili i čuvstva ponizne i predane molitve za dobročinstva kojima se nadamo? Tko da njima ne isplače svoju pokajničku dušu? Kog da oni ne raspale ljubavlju prema liku Krista Otkupitelja koji je u njima ocrtan? Jer, po Augustinu, u svim psalmima čuje se njegov – Kristov – glas koji ili psalira ili jeca ili se s pouzdanjem raduje ili uzdiše.

Arhiva bloga

Glasnik: