Nakon što nam je prošle nedjelje Crkva naznačila
kojim putem trebamo ići u ovom korizmenom vremenu, danas nas upućuje
na konačni cilj. Upućuje nas na razlog i smisao žrtve, odricanja i
pokore, a to je vječna slava u nebu. Nju nam očituje Isus u svom
preobraženju na gori Taboru. To je veliko otajstvo, velika sila
kojoj smiju svjedočiti samo trojica odabranih učenika. Tim
očitovanjem svoje božanske slave Gospodin želi ojačati svoje
učenike. On im želi dati utjehu i razlog postojanosti u teškim
trenutcima njegove muke, kada će njihova vjera biti stavljena na
kušnju. Zato nam i Lukino evanđelje u ovom istom odlomku spominje
kako je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom upravo o svojoj muci.
Jedno je s drugim nerazdruživo povezano – križ vodi prema
nebeskoj slavi, koja se bez njega ne može ostvariti. Učenici će
doduše u tim trenucima zatajiti, ali će zato nakon Kristovog
odlaska u nebo biti pozvani da nastavljaju njegovo djelo šireći
kršćansku vjeru po cijelom svijetu. Tada će postati istinski
svjedoci Kristovog križa, kao i njegove slave jer će žrtva
njihovih života postati sjeme iz kojeg će niknuti vjera novih
kršćana, sjeme koje će proširiti Božje kraljevstvo po cijelomu
svijetu.
A sveti Pavao nam u današnjoj poslanici pokazuje jedan
od bitnih vidika tog puta koji vodi prema vječnoj slavi, a to je
čistoća duše i tijela. To je uistinu jedno od Gospodinovih
blaženstava koje nam je obznanio: blago čistima srcem, oni će Boga
gledati. Čistoća je bitna i neizostavna krepost kršćanskog života
u njegovoj cjelokupnosti, u svim staležima i životnim pozivima. U
kršćanskom poretku stvari, u Crkvi, razlikujemo tri staleža ili
poziva: 1. svećeništvo odnosno posvećeni stalež, 2. brak, i 3.
predbračni stalež, odnosno posvećeni laikat. Sva ova tri staleža
imaju svoju ćudorednu čistoću koju smo kao kršćani svečano
obvezni čuvati. Prvo, možemo vidjeti da je Crkva od samog početka
jasno prepoznala prikladnost i potrebu da svećenici i viši klerici
žive u beženstvu. Ono je simbol najuže povezanosti između Krista
i Crkve, koju sv. Pavao čak prikazuje ženidbenim vezom. Svećenik
je onaj koji predstavlja drugog Krista, koji dapače jest drugi
Krist, kada Gospodin u njegovoj osobi prikazuje svoju žrtvu Križa
na oltaru, kada rađa krštenike na novi život, kada pokornicima
udijeljuje milost oproštenja. I zato je potrebno da se svećenik
potpuno preda u svojoj službi dušama, cijelim i nepodijeljenim
srcem, koje ne smije biti navezano ni na što drugo, već posve
predano Gospodinu. On treba poput Krista koji po njegovim rukama
silazi na oltar postati živom žrtvom za Gospodina, da bi tako
darivao novi život ovome svijetu.
Kršćansku ženidbu uspoređuje sv. Pavao sa ženidbenim
vezom Krista i Crkve. Supružnici činom žendbene privole predaju
jedno drugome ius ad corpus alterius – pravo na svoje
tijelo. Oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo i trebaju živjeti
jedno za drugo. Prvi cilj njihove ženidbe je rađanje i odgajanje
potomstva. Za to je Gospodin ustanovio ženidbu još u raju
zemaljskom – da bi se u njoj rađalo novo potomstvo za nebesko
kraljevstvo. A drugi je cilj uzajamna pomoć i lijek protiv požude.
Oni se trebaju u nesebičnoj i velikodušnoj ljubavi jedno drugome
darivati, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Kao što se Krist
predao za sve nas podnijevši smrt na križu, tako se i oni trebaju
žrtvovati jedno za drugo. U svim kušnjama i poteškoćama, oni ne
smiju gledati svoju vlastitu korist, užitak ili udobnost, nego
moraju brinuti za dobro supružnika, odnosno uzajamno dobro: najprije
ono najviše dobro – spasenje duša, a onda i vremenito. S time je
usko povezana i predbračna čistoća, koja čini plodno tlo budućeg
zajedničkog života. Samo spremnost na odricanje i žrtvu prije
braka može stvoriti čiste, zdrave, hrabre mlade ljude koji će
postati simbol muževnosti i ženstvenosti u današnjem pokvarenom
svijetu, a nečistoća je ta koja rađa mlitavošću, kukavičlukom i
gubitkom vlastitog identiteta.
Neki su pak kao vjernici pozvani služiti Bogu u
beženstvu u svijetu. To je služenje Gospodinu u onim najobičnijim
potrebama, poput svetih žena koje su ga posluživale i koje su
donijele pomasti na njegov grob. To je onaj neupadljivi i samozatajni
rad čiju vrijednost mi često ne vidimo, ali će je zato Gospodin
obilno naplatiti na drugome svijetu, kao što je i sam obećao:
,,Zaista kažem vam, ako vas netko napoji čašom vode zato što ste
Kristovi, neće mu propasti plaća na nebesimaˮ.
Svećeničko beženstvo je veliki dar Crkvi, apostolska
predaja koju je Crkva dužna beskompromisno čuvati. To je
prepoznatljiva oznaka Katoličke crkve kao prave Kristove Crkve,
nasuprot raskolničkim i krivovjerničkim crkvama koje su se od nje
odijelile. Doista, to je bilo jedno od ranih očitovanja raskoličkog
duha u istočnim crkvama, koje su se kasnije odijelile, a
protestantski krivovjernici su celibat odmah odbacili. Crkva je
doduše tolerirala takvo poviješću naslijeđeno stanje i prihvaćala
u takvom stanju one zajednice koje su se željele vratiti u njezinu
krilo, ali uvijek s jasnom sviješću da je to samo podnošenje
jednog stanja koje proizlazi iz zablude. Zato se u istočnim
katoličkim Crkvama jasno radilo na tome da se smanji to odstupanje
od pravila, a da bude ređeno što više svećenika koji će živjeti
u beženstvu. Bogu hvala da su i pokoncilski pape čuvali tu vrijednu
apostolsku baštinu beženstva, međutim ona dolazi sve više na
udar. Javljaju se sve ozbiljnija predviđanja da bi se i na tom
području u Crkvi moglo napustiti apostolsku predaju i prilagoditi se
željama krivovjernika. Ovaj nedavni papin pohod Meksiku izgleda da
želi pridonijeti toj težnji.
Čistoća kršćanskog braka je pak već više
desetljeća na strašnom udaru. Nakon Drugog vatikanskog sabora ušla
je u Crkvu strašna zabluda, ma reći ćemo hereza kolegijalizma,
kojom se papinska vlast zamišlja tako da se treba vršiti u
ovisnosti o biskupima. Pošto je papa Pavao VI. izdao encikliku
Humanae vitae u kojoj je potvrdio katolički nauk o regulaciji
začeća, ustale su protiv cijele biskupske konferencije. Što je
bila reakcija? Ništa! Svi ti modernistički biskupi nastavili su
dalje vršiti svoju službu i širiti svoje zablude tako da cijelo
ovo vrijeme vlada jedna velika pobuna protiv katoličkog nauka i
vjernike se odgaja u krivom duhu, tako da se opravdava grijeh, a
posljedica je ogromna šteta koja je učinjena kršćanskim
brakovima. Brojni svećenici danas opravdavaju krivi nauk o
dopuštenosti kontracepcijskih sredstava i tako poučavaju vjernike
koji se sve više udaljavaju od katoličke vjere. Isto se tako
moderni svećenici danas ne usuđuju više govoriti o predbračnoj
čistoći. To se doživljava kao nešto nepopularno i nema hrabrosti
da bi se suočilo s neprijateljstvom i porugom ovoga svijeta.
Možemo ustanoviti da danas općenito u Crkvi vlada duh
mlakosti i uzmicanja od bilo kakve veće žrtve. A to nije ništa
drugo nego posljedica duha Drugog vatikanskog sabora koji je išao za
prilagođavanjem ovom svijetu, za dijalogom, kao da Bog već u raju
zemaljskom nije navijestio da će njegovo potomstvo živjeti u
trajnom neprijateljstvu s đavlovim. Biskupi, pa čak i pokoncilski
pape, ne usude se suprotstaviti novovjekovnim zabludama. Radi lažnog
poimanja slobode, oni radije toleriraju zablude, nego da zaštite
vjernike od napadaja vukova. Papa sv. Pio V. izopćio je kraljicu
Elizabetu zbog njeginog krivovjerja i štete nanesene Katoličkoj
crkvi. Cijena toga je bio otpad jednog cijelog naroda od katoličke
vjere. Papa sv. Pio X. nije htio pristati na kompromisne ponude
francuske masonske vlade. Posljedice je bila gubitak cijele crkvene
imovine u toj zemlji. A danas se iznose lažni razlozi da bi u Crkvi
nastao raskol ako bi se osudile zablude. Taj raskol već postoji, on
je latentan, kao što nam je to dobro pokazala nedavna Biskupska
sinoda na kojoj se veliki broj biskupa zalagao za pripuštanje
preljubnika sakramentu euharistije. Rak je naprotiv potrebno odsjeći
iz tijela da bi se ono sačuvalo zdravim. U pitanju je spasenje duša
i Gospodinu nije važan broj, nije važno ljudsko mišljenje, nego
vjera koju treba zaštititi i očuvati.
Duh žrtve nestaje potom i u kršćanskim brakovima. Sve
se više teži prema užitku, udobnosti, prema ljudskim željama, a
ne Božjoj istini te se koriste grešna i nedopuštena sredstva.
Zaboravlja se da supružnici trebaju živjeti jedno za drugo,
žrtvovati se jedno za drugo da bi njihova ljubav bila istinski
utemeljena na Kristovoj. Zatvara se put Božjem daru života i taj
kontraceptivni mentalitet čini bolesnim i našu Crkvu i društvo.
Duh žrtve nestaje i u odgoju djece jer se sve više teži ići
lakšim putem. Zanemaruje se da loše društvo predstavlja veliku
sablazan, da ono iskvaruje mlade i navodi ih na grijeh. Zato se uopće
ne mari da bi se sve poduzelo da se djecu i mlade zaštiti od takvog
okružja, nego se nažalost ide linijom manjeg otpora, iz straha od
poruge ovog svijeta.
Dragi vjernici! Današnja je kriza u Crkvi ogromna.
Vjera i ćudoređe napadnuti su sa svih strana i rješenje ove krize
stoji izvan našeg domašaja. Potreban je veliki, čudesan Božji
zahvat da bi Crkva ponovno dobila onaj lik koji treba imati, da bi se
obnovile ruševine ove modernističke revolucije kroz koju prolazimo.
Molimo zato Gospodina da nam podari prave pastire, Petrovog
nasljednika koji će iz ljubavi prema Kristu poduzeti sve da odstrani
zablude i jasno utvrdi pravi katolički nauk. Dragi supružnici i
roditelji! Poduzmite sve što je u vašoj moći da bi se očuvala
čistoća naših kršćanskih brakova, djece i mladih. Ta čistoća
je jedan dragocjen biser koji je neprocjenjiv, koji je vrijedan svake
žrtve da bi ga se očuvalo. Zaštitite na svaki način našu djecu i
mlade od utjecaja ovog pokvarenog svijeta u kojemu napasti protiv
čistoće vladaju na svakom koraku. Poduzmite svaki napor oko
njihovog odgoja da bi očuvali čista srca jer o tome ovisi spasenje
duša, budućnost naše Crkve i društva. Svaka poduzeta žrtva s
nadnaravnim ciljem dioništvo je u Kristovoj žrtvi, njegovoj muci i
križu iz kojega nam proizlaze sve milosti. Živimo trajno sjedinjeni
s tom žrtvom, iščekujući u nadi slavu vječnoga života, kada
ćemo preobražena tijela moći biti dionici njegove slave, a nju
ćemo postići samo čistog srca i duše. Blaženi čista srca, oni
će Boga gledati! Amen.
p. Marko Tilošanec
