„Ima
onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no
neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji
je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način
govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra
najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli,
njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje;
stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj
utrobi, s toliko
sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi
stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego
na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene.
Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov
cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine,
nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k
tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može
natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i
kao racionalisti i kao katolici i to s
tako dovitljivim pretvaranjem da
lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više
no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno
šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“
[Odlomak iz
enciklike: „Pascendi dominici gregis“; 8. rujna 1907., br. 3]
