Kako
je kod nas u Hrvatskoj i u susjednim zemljama zbog različitih
razloga tradicionalna Misa gotovo posve iščezla i nije postojao
organizirani otpor destruktivnim reformama, nije bilo ni obitelji u
kojima bi se živjela Tradicija, svaki je vjernik morao sam pronaći
put do Tradicije. Tako bi svatko mogao ispričati svoja iskustva kako
je pronašao taj put, a ovdje donosimo svjedočanstvo koje je vrlo
posebno jer se radi o Aleksandru Pavloviću, vjerniku Bratstva iz
Srbije koji je prethodno morao pronaći put od pravoslavlja do
katoličke vjere uopće. Također je posebno zanimljivo što ocrtava
strašne i pogubne učinke ekumenizma – koji vodi do vjerske
ravnodušnosti, i u nama susjednom okružju za koje nam se čini da
je još konzervativno. U njemu također nalazimo vrijedna
razmišljanja o zdravom laičkom apostolatu.
P.: Poštovani
Aleksandre, možete li nam objasniti kako ste postali katolik? Dakle, Vi ste kao dijete kršteni u Pravoslavnoj crkvi, da biste u odrasloj
dobi prešli u Katoličku crkvu. Možete li nam malo opisati kako se to
dogodilo?
A.: Od djetinjstva
sam volio čitati Sveto pismo, ići u crkvu, sudjelovao sam u
obredima Pravoslavne crkve – na liturgijama, na sprovodima, bio sam
redoviti vjernik, ali sam imao neko nezadovoljstvo u učenju te Crkve
i u nekim obredima koji su puni praznovjerja,
kao što je krsna slava
i neki drugi običaji poput prinošenja kruha, žita, vina i tako
nekih darova koji se prinose svecu - zaštitniku obitelji, također i
velikim izljevima nacionalizma same Crkve, počevši od imena Crkve,
da je nacionalna, što znači da ja pripadam Srpskoj pravoslavnoj
crkvi, a stojim ispred križa na kojemu je raspet jedan Židov, što
je meni skroz nelogično. Crkva je nešto što bi trebalo biti
međunarodno. To mi se nikad nije uklapalo – da se nacionalnost
toliko ističe, da je toliko bitna, da su mjesni i narodni običaji
važniji od Crkve i od same crkvene tradicije. Tako da sam
istraživao, čitao Sveto pismo, družio se s baptistima,
adventistima, Jehovinim svjedocima, evangelicima i konačno katolicima, i po svemu, onako kako ja doživljavam Sveto pismo i ono
što ono propovijeda, u tome se jedina ispravna i potpuna predaja
nalazi u Katoličkoj crkvi.
P.: Koji bi bili
argumenti po kojima možemo prepoznati da je Katolička crkva jedina
prava Crkva koju je Krist osnovao?
A.: Po tome što ima
neprekinuti niz apostolskih sukcesija, od početka, od Krista i
apostola do danas. Zatim vjernost Tradiciji, koja je, uz Sveto pismo,
sastavni dio Crkve do toga da je samo Sveto pismo dala Katolička
crkva... na saborima, na kojima su donesene odluke... sama Biblija je
plod Boga u suradnji s Katoličkom crkvom. Drugo, Krist Gospodin
kaže: ,,da bude jedno stado i jedan pastir“.
Ako su mjesne crkve podijeljene na nacije i svatko ima svoga pastira,
i kao na ovom zadnjem [tzv. svepravoslavnom] saboru, pola ih se nije
odazvalo zato što nemaju autoriteta koji bi sazvao sabor. U
Katoličkoj crkvi se zna, Crkva je međunarodna, pravovjerni kršćani
imaju samo jednog poglavara u osobi Svetog Oca i ono učenje koje uči
Katolička crkva najviše se poklapa s tom stvarnošću. Katolička
crkva ima cijelu Bibliju, nedefektnu kao što imaju protestantske
verzije, sa sedam knjiga manje, koju su prihvatile i neke pravoslavne
crkve, kao Srpska pravoslavna crkva. Ali, npr. i SPC je, na opće
iznenađenje, prije nekoliko godina izdala Bibliju sa svim
deuterokanonskim knjigama, ali nisu nimalo odmakli od svog
etnofiletizma kojemu su podložne sve pravoslavne crkve. Ne kažem da
toga nema i u nekim redovima katoličkih svećenika, ali opet to nije
ni javno ni službeno. To su osobe koje rade nešto na svoju ruku.
Sve u svemu, istina se može prepoznati tako što se ne može
sakriti. Sve što je u životu bitno, je da čovjek ide pravim putem.
Sveti Šarbel je rekao da ako čovjek gleda na sat, a nema kompas,
uzalud žuri zato što ide u krivom smjeru. Ja sam prepoznao istinu u
Katoličkoj crkvi jer sam vidio da nije opterećena pogrešnim
stvarima, da je moral na pravom mjestu i da se u svemu slaže s onim
što propovijeda Biblija.
P.: Kako je tekao
sam postupak pristupa u Katoličku crkvu?
A.: Postupak je
tekao tako što sam pet godina čekao da budem primljen, od 1995. do
2000. godine. Tri molbe sam pisao: blagopokojnom nadbiskupu Francu
Perku. Na prvu mi nije odgovorio, na drugu mi je odgovorio da
Pravoslavna i Katolička crkva čine jednu Kristovu crkvu, tako da
ako ostanem u Pravoslavnoj crkvi, ostajem i u punom zajedništvu s
Katoličkom crkvom, što mene nije zadovoljilo, pa sam nastavio
dalje, i nakon pet godina, nekoliko dana prije odlaska u mirovinu je
potpisao taj dokument. To je bilo ono poratno vrijeme, pa da ne bi
bilo da se katolici bave prozelitizmom, ostani ti tamo gdje jesi.
Primaj sakramente kod nas, ali ostani tamo gdje jesi.
P: Nije li to
poražavajuće i zastrašujuće kada čujemo da danas jedan biskup ne
želi primiti jednog pravoslavca koji želi postati katolikom?
A.: Jest
poražavajuće, čak tužno, ali smatram da je to za mene bila dobra
kušnja koja je trajala pet godina. Oni su mislili da je to možda
privremeno, da bih se sutra predomislio, međutim poslije pet godina
i poslije toga što pokojni nadbiskup Perko nije mogao imati Misu, a
da se ja poslije ne pojavim u sakristiji i da ga ne vučem za albu i
pitam što je s mojim slučajem i kad će to riješiti. Mislim da je
to dokazalo da sam uporan u tome. Teklo je sporo... tadašnji moj
župnik, p. Leopold Rochmes, isto je bio protiv tog prijelaza. Tako da
je to jako teško i jako sporo išlo, ali se za pet godina završilo.
Službeni
odgovori tadašnjeg beogradskog nadbiskupa, mons. Perka
P.: Koji su bili
pravi motivi toga protivljenja? Je li to bio oprez nastojeći
utvrditi radi li se o pravoj nakani pristupa Katoličkoj crkvi ili su
to bili neki drugi motivi?
A.: To je možda bio
jedan od motiva, ali je tu bilo i opreza zbog toga što će reći
Srpska Pravoslavna Crkva, to će utjecati na ekumenizam, na dobre
odnose, i tako dalje.
P.: Može li se
iz toga iščitati da je njima stalo da netko postane katolik? Jesu
li oni uvjerenja da je zapreka za ostvarenje spasenja ako je netko
druge vjere?
A.: Ne, nisu
uvjereni. Njihovo je stajalište da možeš biti pravoslavac ili bilo
što drugo. Sve u svemu, to su dva plućna krila jednog tijela, jedna
Crkva podijeljena na istok i zapad. U suštini nije potrebno, bitno
je gajiti dobrosusjedske odnose i ekumenizam. Sve ostalo je manje
bitno.
P.:
Je li bilo sličnih slučajeva osoba koje su htjele prijeći u
Katoličku crkvu, pa su naišli na poteškoće u tome sa strane
Katoličke crkve?
A.:
Da, bilo je. Znam dva slučaja. Jedan se oženio i postao pravoslavni
svećenik. Prije toga je htio biti katolički svećenik, međutim
nisu ga htjeli primiti. Rekli su da je bolje da budu u dobrim
odnosima s njim kao pravoslavnim svećenikom, nego da prijeđe u
Katoličku crkvu. A drugi je postao monah i tko zna, možda jednoga
dana bude i vladika! Ali je isto htio. On je bio u Beogradu, a ovaj
prvi je bio u Zemunu. Ali su i zemunski franjevci koji pripadaju
Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda i bosanski franjevci
reagirali isto i nisu primili nijednog od te dvojice, nego su im
savjetovali da budu dobri pravoslavni svećenici i monasi.
P.: Kakve su bile
reakcije okoline na Vaš prijelaz u Katoličku crkvu?
A.: Negdje burne,
negdje blage, negdje nikakve. U kući je bilo burno. Imao sam
problema s roditeljima. Otac me izbacio iz kuće, tako da sam tri
mjeseca bio u tuđoj kući, na katu jedne kuće koja nije imala ni
prozore, niti je bila ožbukana, nego je bilo golo, pokrivena nekim
starim pokrivačima usred zime. To se poslije smirilo. Dobio sam
jedne dobre batine od oca, onda su prijetili da će me razbaštiniti,
pa kad im to sve nije uspjelo, onda su se na kraju povukli. Ja sam se
vratio doma i nekako se to sleglo. Od prvotne reakcije kada sam bio
nepoželjan kao katolik u kući, jedini katolik u selu, došlo je to
toga da su oni to prihvatili. Prilagodili su se.
P.: Jesu li takve
reakcije odraz jednog antikatoličkog duha koji vlada u Srbiji,
odnosno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Koliko je taj duh prisutan?
A.: Da, to je
najviše odraz jednog antikatoličkog odgoja koji vlada po Srbiji.
Meni je moj djed, koji je Srbin, i koji nikada nije živio ni u
Hrvatskoj, ni u Bosni, nego je rođeni Srbin, kada sam postao
katolik, rekao da sam ustaša. Njima je nespojivo da netko može biti
katolik, a da nije Hrvat ili Mađar ili tako nešto. U ovom slučaju
je poželjno da je Hrvat i odmah je ustaša, i sve negativno. Zato
što ovdje jednostavno takve priče kruže da je katolicizam uvijek
radio protiv Srba, da papa uvijek hoće 'pounijatiti' [privesti u
jedinstvo s Katoličkom crkvom, op. ur.] i uništiti Srbe.
Jednostavno, najveći problem Svete Stolice su Srbi. I to se ne da
riješiti dok se ne pobije sve.
P.: Koliko je na
stvaranje tog javnog mnijenja utjecala hijerarhija Srpske pravoslavne
crkve?
A.: Pa, prilično.
Hijerarhija SPC-a zaslužna je za mnogo lošega, kao npr. zato što
imamo neke muslimane koji su se prije deklarirali kao Srbi i to nisu
mogli ostati, pa su postali Bošnjaci muslimani, jer ne možeš biti
Srbin, ako nisi pravoslavac. I meni neki danas osporavaju što sam
katolik, jer ''ne možeš biti Srbin, ako nisi pravoslavac''. Tako da
je tu najzaslužnija Srpska pravoslavna crkva kao državna i većinska
Crkva koja kaže da ako nisi pravoslavac, onda nisi ni Srbin. Ja
mislim da je njihova najveća zasluga za to.
P.: Možete li
procijeniti u kojoj mjeri je još uvijek prisutan taj antagonizam u
kleru Srpske pravoslavne crkve i u višoj hijerarhiji, među
biskupima?
A.: U velikoj mjeri,
ali to je problem kod neškolovanijeg dijela klera. Školovaniji,
mlađi episkopi SPC-a imaju čak jako dobre odnose, kao npr. vladika
Grigorije, vladika Andrej koji je bio iz Njemačke upoznat s
Katoličkom crkvom i s drugima, dok ovi stariji koji su završili
samo srednju teološku školu ili su živjeli negdje po manastirima,
i iz opanaka utrčali u cipele i postali vladike... njih se može
opisati kao ortodoksno zaglupljene. Sve što se ne slaže s njihovim
vjerovanjem je hereza i to treba osuditi. Vladika banatski Nikanor
stalno izaziva zašto papa ne dođe kod njega u Vršac ako je tako
hrabar, nego želi doći u Beograd. Znate, to su neškolovani ljudi
među kojima takve stvari stoje od Drugog svjetskog rata do danas.
Vuče se komunistička propaganda one klike i sustava koji je osudio
kardinala Stepinca.
P.:
Koliko je komunistički režim imao utjecaja na Srpsku pravoslavnu
crkvu? Znamo da su nacionalne crkve dosta podložne tom političkom
elementu. Koliko je to došlo do izražaja za vrijeme bivše države,
odnosno u posljednje vrijeme?
A.:
Previše. Patrijarh German je bio Titov čovjek, i svi svećenici
kasnije koji su od Germana su prošli tu komunističku školu. Bilo
je svećenika koji su bili članovi Partije, to nije nikakva tajna.
Prilično se utjecalo, čak toliko da su oni ispunili želju
komunistima: „Ostavit ćemo vam crkvu, ostavit ćemo vam tiskaru,
samo nam nemojte dirati mladež“. I tako su komunisti zavladali
mladeži. Za razliku od Katoličke crkve gdje se vjeronauk i mladež
školovala po školama, a ako ne, onda po župama. U Pravoslavnoj
crkvi nikada poslije Drugog svjetskog rata nije postojao vjeronauk ni
po crkvama, ni po manastirima, nigdje. Time se patrijarh složio s
komunistima i mladež prepustio njima. I danas je posljedica
surađivanja vlasti i Crkve, premda je patrijarh Pavle bio prvi
patrijarh izabran na apostolski način glasanjem. Do tada su sve
postavljali vlastodršci, od careva, kraljeva, do Tita. Sadašnja je
vlast jako bliska s patrijarhom, nadopunjuju se u izjavama, itd. Jedna
nacionalna crkva kao što je srpska doslovno su dva plućna krila,
kao što kažu za istok i zapad. Jedno krilo je crkva, drugo krilo je
predsjednik, odnosno država.
P.:
Kako je dalje tekao Vaš vjerski život? Jeste li bili aktivni u
crkvenom životu? Gdje i na koji način?
A.:
Bio sam aktivan, prvo kao vjernik u župi sv. Ante, franjevačkoj
crkvi u Beogradu. Onda poslije kao ministrant, pa sam bio franjevački
kandidat za časnog brata u franjevačkom samostanu u Visokom za
provinciju Bosne Srebrne. Zatim sam otpušten iz samostana zbog
sukoba s poglavarima. Poslije toga sam bio na Katehetskom teološkom
institutu u Novom Sadu. Tu me poslao beogradski nadbiskup da bih po
završetku tog studija postao trajni đakon.
I onda sam zbog nedostatka financija prestao ići tamo i oko dvije,
dvije i pol godine sam išao u pratnji beogradskog nadbiskupa kao
ministrant, ceremonijer, vozač... sve što je bilo potrebno. I nakon
nekoliko godina aktivnog djelovanja uz nadbiskupa i čitavu crkvenu
organizaciju u Beogradu, pristupio sam tradicionalnom dijelu Crkve
jer sam bio potpuno nezadovoljan načinom rada ''modernog'', tj.
pokoncilskog dijela Crkve, da se tako izrazim. Zbog prevelikog
ekumenizma, zbog previše pridavanja važnosti tim stvarima, zbog
mješovitih brakova koje nadbiskup vjenčava, gdje se potiču
mješoviti brakovi između pravoslavnih i katolika, gdje se
pravoslavni episkopi uvode u prezbiterij za vrijeme Mise, gdje se
kade tri puta po dva kao biskup za vrijeme Mise, gdje se njihova
riječ poštuje više nego bilo kojeg pravovjernog biskupa, zbog
cirkusa koje su napravili od samih Misa, sa svojim maštarijama,
prinosom darova, raznim loptama, zemljom, balonima... gdje je sveta
Misa potpuno izgubila svoj karakter i svoj smisao.
Bio
sam potpuno razočaran jer sam Katoličku crkvu upoznao i zavolio
upravo čitajući pretkoncilske knjige. I baš sam u jednom razgovoru
s nadbiskupom rekao da sam zalutao u koncilsku Crkvu gdje sam ja bio
uljez, jer ja sam upoznao onu Katoličku crkvu koja je bila prije
Koncila. Poslije dvadeset godina se nisam navikao na koncilske mise.
Nikada se nisam uspio prilagoditi ne samo narodnom jeziku, nego i
svećeniku koji je okrenut prema narodu, kao ni tome da svaki
svećenik može mijenjati u Misi što poželi, ni prinosu darova, ni
nepoštovanju prema Presvetoj Euharistiji, kao ni svemu onome što je
Novus ordo donio. Tada sam bio već u agoniji, prestao sam ići u
crkvu, nisam više mogao gledati te zlouporabe na Misama, prestao sam
ići u pratnji nadbiskupa. I onda sam se susreo s tradicionalnim
dijelom Crkve kojega sam dugo iščekivao i tražio. Hvala Bogu da je
do toga došlo.
P.:
Možda da se vratimo na onaj dio gdje spominjete samostan u Visokom.
Možete li malo opisati svoje iskustvo redovničkog života?
A.:
Moja su iskustva redovničkog života jako loša jer provincija Bosne
Srebrne slovi za najliberalniju provinciju u ovim krajevima.
Nažalost, redovničke stege nimalo nema, časoslov je suvišan,
svete Mise se slave, kako oni to kažu, ili služe, gdje se i kad se
stigne. Viđao sam i pijane svećenike u civilu da služe Misu, vidio
sam da svećenik služi nijemu Misu. Na kraju mi je rekao da, kada sam u
kapeli služi Misu, on ništa ne izgovara, samo radi geste i u
sebi izgovara riječi kako služi Misu... dalje da ne spominjemo.
Tako da je redovnički život jako loš kod mlađih fratara. Stariji
fratri ređeni prije Koncila još se drže nekog reda – koncilskog,
ali reda. Ali ovi mlađi svi idu u civilu, habiti se nose kad je to
popularno, kad su neki skupovi i kad se nešto može zaslužiti tim
habitom. Čak je mnogo bolji i pobožniji život dijecezanskog
svećenstva Bosne i Hercegovine, nego bosanskih fratara.
P.:
Kako vidite današnje stanje u Crkvi i povezano s time, poslanje i
ulogu Svećeničkog bratstva sv. Pija X.? Na koji način se danas
jedan vjernik može uključiti i svojim angažmanom pridonijeti da se
ova crkvena kriza nadvlada?
A.:
Smatram da ova crkvena kriza nije nepremostiva, kao i svaka druga
koja je bila. Ako znamo i vjerujemo u to da je Crkva neuništiva, po
Božjoj odluci i Božjoj milosti. Kako nadvladati krizu? Zahvaljujući
onome što nam je Bog ostavio – trebamo biti vjerni onome što smo
primili, a da predajemo to isto, da ne mijenjamo. Po uzoru na
blagopokojnog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, što primimo, to
predajemo. Od Crkve trebamo učiti sve ono što je kroz njenu Tradiciju bilo i što smo primili. Zato što se od toga odustalo,
sada imamo krizu. Odustajanjem od Tradicije i tradicionalnog učenja,
nastupa kriza u Crkvi. Da bismo se vratili tome, možemo zahvaliti
tome da je Bog, bez ljudske zasluge, podigao ljude i učvrstio ih u
vjeri. Zahvaljujući Bratstvu sv. Pija X. i velikom nadbiskupu
Marcelu Lefebvreu, ostali su ljudi koji čuvaju Tradiciju, čuvaju
katoličko pravovjerje, i baš je zanimljivo da ih nema previše, ima
ih malo. Kako kaže Isus u Svetom pismu: „Ne boj se, malo stado!“
Uvijek je pravovjernih bilo malo, pa čak i kad ih je nominalno bilo
puno. Danas, nažalost, ni nominalnih nema puno. Bratstvo je u ovoj
smutnji, u ovoj krizi, doslovce svjetlo svijeta ili sol zemlje. Nije
obljutavilo, čuva ono što je primilo i predaje dalje sljedećim
pokoljenjima sav onaj polog vjere koji se kroz dvije tisuće godina
Katoličke crkve, od Krista, apostola i svetih otaca do danas
naučavalo. Oni ga neiskvarenog predaju dalje.
Vjernik
koji bi želio pomoći očuvanju Tradicije, treba učiniti samo jednu
najjednostavniju stvar: da se preda na uslugu Bratstvu, odnosno samoj
Crkvi, kako bih rekao, da donosi plodove koji su njemu i njegovom
staležu namijenjeni. Ako je vjernik, da živi moralno. Ako je
svećenik, još moralnije. Ako je u mogućnosti da Bratstvu pomogne
na bilo koji način, ili molitvom ili financijski, stvarima, dobrim
djelima, reklamiranjem preko interneta... sve što može pridonijeti,
ne slavi Bratstva, nego širenju slave Božjeg Imena u čijoj je
Bratstvo službi. Da se u ovu krizu u Crkvi vrati Tradicija, da se
vrati stabilnost, koja jedina može riješiti sve probleme, jer dok
god je Tradicija na snazi u Crkvi, i u onim dijelovima Crkve u kojima
ona jest, nije nikada bilo krize, kao ni nedostatka svećeničkih i
redovničkih zvanja, nije bilo nikakvih nedopustivih stvari ni
nepodopština, kao u drugim dijelovima Crkve gdje se Tradicija
iskorijenila.
P.:
Možda jedno malo konkretnije pitanje. Što da čini vjernik kojemu možda nije tradicionalna Misa ili kapelica Bratstva gdje se služi
tradicionalna Misa nadohvat ruke, kao u Vašem slučaju? Što biste
preporučili takvom vjerniku, možda i u pogledu na novi obred Mise
koji je dostupan?
A.:
Po svemu onome kako nas u knjizi Pismo zbunjenim katolicima uči
nadbiskup Lefebvre, ja nikad ne bih išao, poslije svega, na Novus ordo
Misu koja je neprihvatljiva za jednog tradicionalnog katolika. A
stupiti u kontakt s Bratstvom se uvijek može, pogotovo današnji
mladi ljudi koji svi imaju pristup internetu. Uvijek se može doći u
kontakt s nekim iz Bratstva preko stranice Christus Rex, preko
profila Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a onda kad se stupi u
kontakt, sve ide lakše. Ja nigdje ovdje u Srbiji nemam
tradicionalnog svećenika, ali zato imam svećenika koji iz Hrvatske
dođe samo zbog mene i provede tu nekoliko dana, odsluži Mise,
ispovijedi me, obavi blagoslov kuće i sve ostalo. Imamo požrtvovne
svećenike kojima daljina ne predstavlja problem i kojima nije teret
ni kada je jedan vjernik u pitanju. Bitne su samo naše nakane, želimo
li mi to stvarno i želimo li se potruditi. Ako nam je do toga stalo,
naučit ćemo i odgovarati na Misi i prisustvovati Misi i naći
načina da iz jednog dijela Hrvatske doputujemo u drugi ili da
obavijestimo svećenika, ili ako smo zaista požrtvovni vjernici,
možda da okupimo ljude zainteresirane za tradicionalnu Misu da
svećenik ne dolazi samo zbog mene u taj kraj, pogotovo ako je
Hrvatska u pitanju – tamo ima barem dosta vjernika, moglo bi se
poraditi na tome. Jedan mlad čovjek preko interneta danas mnogo toga
može učiniti da okupi ljude iz svoga kraja, da dođu u kontakt s
tradicionalnim svećenikom i da bude na jako veliku korist Crkvi i
sebi i drugima za spasenje duša. Da bude laik, ali u neku ruku kao
misionar. Jer širiti Božju riječ, to je misija, to je poslanje.
Ako se čovjek tako ponaša, on doslovno na taj način zaslužuje
nazvati se vjernikom, katolikom i da ga Bog blagoslovi svim
blagoslovima koji spadaju na jednog vjernika. Jer ne možemo biti
vjernici samo nominalno. Kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva. Moramo imati djela. Naša djela su traženje
istine i suradnja s Istinom. Ako nismo suradnici Istine, onda i
nismo nikakvi ljubitelji i promicatelji te Istine. Onda ta Istina
nama ništa i ne znači. Zašto se onda takvima uopće i
predstavljamo?
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.