utorak, 11. srpnja 2017.

Jedinstvo vjere s papom Franjom i kanonsko priznanje FSSPX-a


U ovom članku, objavljenom s dopuštenjem Generalne kuće FSSPX-a u Menzigenu, p. Paul Robinson bavi se pitanjem je li nužno da papa ima vjeru tradicionalista da bi FSSPX od njega prihvatio priznanje.

Uvod

U raspravi bi li Bratstvo sv. Pija X. trebalo prihvatiti osobnu prelaturu za pontifikata pape Franje, neki smatraju da Bratstvo ne bi trebalo razmatrati kanonsko priznanje kao nešto prikladno ili mudro. Umjesto toga, pravo je pitanje dijele li Bratstvo i papa Franjo isti cilj i imaju li istu vjeru. Ako ne, onda je krivo u načelu uopće razmatrati prihvaćanje kanonskog priznanja. Ako da, tada i samo tada može to biti u načelu ispravno te se može razmišljati je li to i mudro.

Oni koji izražavaju to mišljenje impliciraju stajalište da papa Franjo nema istu vjeru ili isti cilj kao FSSPX te bi onda u samom načelu bilo krivo prihvatiti kanonsko priznanje pod ovim pontifikatom. Ne samo to, nego bi bilo i nelogično jer ,,uspostaviti zakonsko jedinstvo bez pravog jedinstva... bilo bi proturječno.

Ovaj članak će nastojati pokazati da nije u načelu krivo prihvatiti kanonsko priznanje od modernističkog pape te će također pokušati odrediti mjerilo po kojemu se može odrediti do kojeg stupnja je kolaboracija s modernističkim Papom prihvatljiva. Ovaj članak neće razmatrati je li u sadašnjim okolnostima mudro za FSSPX da prihvati osobnu prelaturu od pape Franje.

Povijest FSSPX-a

Prva činjenica koju treba primijetiti je da takvo stajalište ide protiv cijelog duha koji prožima povijest FSSPX-a. Pogledajmo ukratko tu povijest da bismo uvidjeli da je to stvarno tako.

Nije preteško ustanoviti da je papa Pavao VI. imao snažne modernističke tendencije. Ipak, FSSPX je bio kanonski ustanovljen pod pontifikatom Pavla VI. i bio priznat kao ,,pia unio od 1970.-1975. Tako prema razmišljanju nadbiskupa (Lefebvrea) ne može biti loše u svim okolnostima surađivati s modernističkim papom do stupnja da se pod njim ima kanonsko uređenje.

Događaji koji su vodili do 1988. su možda još poučniji. Kada se shvati da je nadbiskup Lefebvre čekao na znakove da zaredi biskupe i da je dobio takva dva znaka u obliku modernističkih sablazni od strane Rima, onda je otišao u Rim tražeći kanonsko priznanje, treba se izvući opće načelo: modernističke sablazni, same po sebi, nisu prepreka prihvaćanju kanonskog priznanja od ruku onih koji su te sablazni počinili.

Istovremeno, Nadbiskup je povukao svoj potpis s protokola koji je trebao omogućiti kanonsku strukturu jer je izgubio povjerenje u one s kojima je bio pregovarao. Nakon što je taj teški ispit prošao, priznao je da bi veći tradicionalizam od strane ljudi u Rimu - u njihovom nauku - providio čvrste temelje za povjerenje. Stoga je za njega prosudba o papinoj vjeri bila temelj za prosudbu o prihvaćanju kanonskog priznanja – ne o njezinoj mogućnost, nego o razboritosti. Ako se može vjerovati Papi da će dopustiti FSSPX-u da ostane "takav kakav jest" i vrši svoje poslanje - "eksperiment Tradicije" - s dostatnom autonomijom, onda je kanonsko priznanje dobro za Crkvu i trebalo bi ga prihvatiti.

Istu liniju je FSSPX slijedio u 21. stoljeću u svojim postupcima s rimskom hijerarhijom. FSSPX nikad nije otišao u Rim tražeći da se papa i hijerarhija obrate na tradicionalizam prije nego se uopće razmotri mogućnost kanonskog priznanja. Bratstvo nije nikad zahtijevalo od pape ispovijest vjere, odricanje od hereze, silabus zabluda ili slično tome. Učinit takvo što bi impliciralo da je Bratstvo nedređeni, a papa podređeni, te da je zapravo pitanje da papa treba primiti priznanje od Bratstva. Ukratko, to bi impliciralo raskolnički duh.

Bratstvo je naprotiv samo tražilo zahtjeve koji su prikladni njegovom vlastitom stanju, posebno zahtjev da ga se ostavi ,,takvim kakvo jest“. Ono je pokušalo na Generalnom kapitulu 2012. postaviti šest uvjeta – od kojih se nijedan nije ticao papine vjere, da se osigura da će Bratstvo ostati netaknuto i dovoljno autonomno pod hipotetskim kanonskim priznanjem.

To ne znači da članovi FSSPX-a, od kojih su neki vrlo ugledni, nisu bili u kušnji usvojiti stav da pravi duh Nadbiskupa, a tako i Bratstva, zahtijeva da prije kanonskog priznanja papa ispovijedi doktrinarni tradicionalizam. To je, konačno, stav one raštrkane konglomeracije bivših svećenika FSSPX-a pod imenom "Pokret otpora" u kojemu se nalazi i jedan bivši biskup FSSPX-a.

Ono što ovdje želimo utvrditi je da stajalište o ,,strogom jedinstvu u vjeri prije kanonskog priznanja“ nije bilo nikad, u ikoje vrijeme, službeno stajalište FSSPX-a, ni u Nadbiskupovo vrijeme, ni nakon njegove smrti.

Suradnja je moguća

U načelu onda mora biti moguće surađivati na neki način s modernističkim papom. Odmaknimo se zasad malo od pregovora između FSSPX-a i Rima kako bismo shvatili činjenicu koja je apsolutno fundamentalna za ovu raspravu: Bratstvo je uvijek do određenog stupnja surađivalo s pokoncilskim papama. Tri načela će pomoći razjasniti da je takav slučaj napose s papom Franjom.

Prvo načelo je da Bratstvo prihvaća papu Franju kao papu. Iako je Nadbiskup Lefebvre pokazivao određenu toleranciju za individualne sedisvakantiste, uvijek je odbijao sedisvakantizam na razini Svećeničkog bratstva. Do današnjeg dana kandidati za više redove u FSSPX-u moraju noć prije svog ređenja pred Presvetim Sakramentom ispovijediti da priznaju papu kao papu.

Drugo načelo je da je papa Franjo papa Katoličke Crkve. To znači da on drži najvišu službu u ustanovi koju je ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Kao takav on (papa) nije odlučio, niti može odlučiti o svrsi te institucije. Crkva je Crkva bez obzira na njegov osobni stav i osjećaj oko toga. Ovo je možda rijetki slučaj u kojemu je prikladno da kaže: ,,Tko sam ja da sudim“.

Ovo valja držati na umu kada promatramo određene smjernice u koje je papa Franjo pokušao ukormilariti Crkvu. Npr. čini se da on želi da Crkva bude agent ekološke ideologije u svojoj modernoj antiljudskoj formi, koju utjelovljuju osobe poput Jeffreya Sachsa i Paula Ehrlicha. Nepotrebno je ponavljati da nije dio poslanja Crkve poticati "održive izvore", pogotovo kada to uključuje drastična smanjenja svjetske populacije. Ovo je istina bez obzira vjeruje li to papa Franjo i želi li da to bude dio poslanja Crkve.

Treće i konačno, članovi FSSPX-a kao i njegovi vjernici su već članovi stvarnog društva Katoličke Crkve kojoj je papa Franjo vidljiva glava. Drugim riječima, oni imaju stvarno jedinstvo s papom Franjom – ne s papom Franjom u svojem "osobnom učiteljstvu", nego s papom Franjom kao papom. Priznaju ga kao poglavara Crkve, imaju njegove slike u svojim kapelama, spominju ga imenom pri Misama i blagoslovima (s Presvetim). Ovi čini nisu ni licemjerna glumatanja ni isprazni simboli; oni označuju pravo jedinstvo koje postoji između FSSPX-a i pape. Oni pokazuju da FSSPX surađuje, barem do određenog stupnja, s papom Franjom za interes svete Majke Crkve.

Kanonsko priznanje nije pridruživanje

Činjenica već postojećeg stvarnog jedinstva Bratstva s papom Franjom ističe drugu ključnu činjenicu koju često previđaju oni koji odbijaju zamisao osobne prelature: da papa Franjo prizna Bratstvo ne radi se o tome da bi se Bratstvo nečemu pridružilo. Zapravo se radi o tome da se Bratstvu dâ pravni položaj unutar tijela s kojime je već stvarno ujedinjen.

Prečesto oni koji su protiv pregovora prikazuju raspravu o odnosima između Bratstva i Rima kao pitanje članstva u "Franjinoj Crkvi", dok zapravo nema ničega čemu bi se Bratstvo trebalo priključiti, a da tome već zapravo ne pripada. Bratstvo bi pristupilo organizaciji samo ako bi:

1. Ono bilo trenutačno raskolničko i tako izvan Crkve – nešto što mi čvrsto niječemo
2. Rimske vlasti tvorile nekatoličku crkvu u striktno organizacijskom smislu izraza - nešto što mi također čvrsto niječemo.

Mnogi od nas u Bratstvu imali su razgovore s Novus ordo rodbinom ili prijateljima u kojima su nas oni, sudeći po površnim dojmovima, optužili da smo "izvan Crkve" jer naše "župe" nisu odobrene od strane biskupije. I mi smo im, nesumnjivo, objasnili da je odvajanje samo prividno jer u potpunosti prihvaćamo autoritet pape i biskupa. Ali kako je "odvojenost" od autoriteta Crkve uzrokovana manjkom kanonske strukture samo prividna, tako je i "pridruživanje" nečemu prihvaćanjem kanonske strukture isto tako prividno. Ako bi papa dao FSSPX-u osobnu prelaturu, nekima bi se učinilo da bi FSSPX tako ušao u zajedništvo s Crkvom ("puno zajedništvo" u njihovoj terminologiji!). U stvarnosti, ništa se ne bi promijenilo u FSSPX-ovom zajedništvu s Crkvom. To zajedništvo bi cjelovito postojalo i prije i nakon davanja kanonske strukture.

Ova točka je bitna u svijetlu toga da ima onih koji drže da je kanonsko priznanje krivo u svakoj situaciji gdje papa nema istu vjeru u Katoličku Crkvu kao što je imaju tradicionalisti, jer bi onda tradicionalisti tražili da ujedine svoja nastojanja s nekim tko ne dijeli isti cilj. Činjenica je da tradicionalisti moraju nužno ujediniti svoja nastojanja u nekom stupnju s papom Franjom, jednostavno priznajući ga papom i pokušavajući promicati interese ustanove čija je on vidljiva glava. Modernistička vjera pape Franje ne može onda biti potpuna prepreka suradnji.

Ako se slažemo da potpuno jedinstvo vjere s Vrhovnim svećenikom nije po sebi od nužnosti za suradnju, pitanje onda postaje: je li kanonsko priznanje Bratstva jedno od tih područja gdje je suradnja sa modernističkim papom moguća? Ili modernizam isključuje pozitivno takvu mogućnost jer je suradnja na razini kanonske strukture?

Razine suradnje

Ako bismo pokušali postaviti opće načelo prema okolnostima kada je suradnja sa zakonitim papom sumnjive vjere dobra, a kada ne, onda bi to bilo ovo: suradnja s takvim papom je dobra kada je moralno sigurno da on radi za dobro Crkve, a loša kada je moralno sigurno da ne radi tako.

To se čini načelom po kojemu je Nadbiskup postupao. U svojoj protusedisvakantističkoj propovijedi iz 1982. prigodom ređenja izjavio je:

,,Unatoč ranama u Crkvi, unatoč poteškoćama, progonu koji sada podnosimo čak i od strane onih u hijerarhiji Crkve, ne napuštajmo Crkvu, ljubimo našu svetu majku Crkvu, služimo joj uvijek – unatoč autoritetima ako je nužno... želimo podržati svetu Rimokatoličku Crkvu.(Apologia pro Marcel Lefebvre, sv. III. str. 415-416)


Kada on kaže "unatoč autoritetima ako je nužno", implicitno govori "s autoritetima, ako je moguće". Što god se dogodilo, FSSPX mora služiti Crkvi, ne crkvenim poglavarima kao takvima. Kada crkveni poglavari idu protiv Crkve, to je jasno, Bratstvo ne mora surađivati. U slučaju ređenja iz 1988., Bratstvo mora ići tako daleko da djeluje u opoziciji crkvenim autoritetima da bi služilo Crkvo. Kada s druge strane crkveni poglavari djeluju za dobro Crkve, onda naravno FSSPX treba surađivati. Činiti suprotno bilo bi raditi protiv Crkve. Ovo je istina bez obzira jesu li crkveni autoriteti koji rade za dobro Crkve modernisti ili ne ili poklapa li se njihova vjera točno s onom tradicionalnih katolika.

Što se tiče osobne prelature, osobno učiteljstvo pape Franje samo po sebi nije nužno zapreka tome da bi Bratstvo koristilo takvu prelaturu za dobro Crkve. Nije nužno da papa bude veliki promicatelj enciklike Pascendi da bi njegovo hipotetsko priznanje Bratstva urodilo plodom. Sve što treba napraviti je držati se uvjeta prelature.

Primjer za ilustraciju

Da bismo uvidjeli kako ne bi bilo loše surađivati s modernističkim papom, ako bi on bio činio djelo na korist pravih crkvenih interesa, razmotrimo sljedeći primjer. Pretpostavimo da je postojala organizacija "Društvo spasioca" u Francuskoj pod prošlim socijalističkim režimom Francoisa Hollandea. To je skupina žena koje pokušavaju spasiti trudnice i njihovu nerođenu djecu od pobačaja. Društvo već djeluje u Francuskoj čineći pozitivne stvari za opće dobro ljudi. Ipak, činili bi još više dobra da su registrirani kao udruženje od strane vlade, to jest da imaju zakonski status u državi. Pretpostavimo da je Hollandeova vlada legitimna, Hollande je dobio autoritet od Boga i to u svrhu promicanja općeg dobra. Ako zahtjev "Društva spasioca" dođe do samog Hollandea, koji će saznati tko su oni te odluči udruženje ovih izvrsnih žena priznati kao zakonito, on će time promicati opće dobro te će, barem u ovom slučaju, žene surađivati s vladom za dobro zemlje.

Bi li žene trebale imati skrupule primiti takvo zakonsko priznanje od takve vlade, govoreći sebi: ,,Hollande nema isti pojam općeg dobra koji mi imamo te stoga ne možemo s njime raditi za opće dobro?”. Očito da ne bi trebale imati skrupule jer Hollande u ovom slučaju objektivno radi za opće dobro. Nadalje, Hollande drži autoritet koji ne završava s njime, nego u konačnici počiva na Bogu. Bog je odredio svrhu svih društava i dao je vlast poglavarima država za ostvarivanje te svrhe. Kada onda Društvo spasioca surađuje s Hollandeom za opće dobro Francuske, u konačnici surađuje s Bogom.

Naravno, bilo bi važno za žene da se osiguraju da im Hollande ne pruža zakonski položaj kao zamku po kojoj će ih kasnije uništiti. Ali, ovo pitanje je pitanje razboritosti – pitanje izvan rasprave u ovom članku, ne pitanje načela. U načelu ne postoji problem da ovo "Društvo spasioca" u ovoj situaciji prihvati zakonski status od socijalističke vlade.

Ovaj primjer nije bio namijenjen implicirati da je Crkva ekvivalent građanskoj vladi u svakom pogledu, to je samo analoška sličnost. Jedna velika razlika između toga dvojega je, na primjer, da Crkva kao ustanova nikada ne može propasti. Naš Gospodin je obećao biti s njome do kraja vremena, nešto što nije obećao svjetovnoj vladi. Tako da nikada ne bi moglo biti situacije u kojoj bi katolik mogao odbaciti upravljački autoritet Crkve kao takav.

S druge strane, katolici su bili pozvani odbiti upravljački autoritet građanskih vlasti u nekim slučajevima. Papa sveti Pio V. je, na primjer, savjetovao engleskim katolicima da ne priznaju autoritet kraljice Elizabete tijekom njezine izopačene vladavine.

Takav razvoj stvari za Crkvu nije moguć budući da ona u svojim vidljivim strukturama i ostvarujući svoj cilj ne može zakazati. Tako katolici – barem oni koji vjeruju u nepropadljivost Crkve, ne mogu živjeti u uvjerenju da trebaju donositi prosudbe kada i gdje valja otpisati upravljačko tijelo Crkve.

Primjena

Spomenuli smo gore da papa nema vlast mijenjati svrhu Crkve. Njegova služba nije nešto što je njegov vlastiti proizvod, nego dolazi od našeg Gospodina Isusa Krista. Ovu vlast je On oblikovao da bi Crkva ostvarivala svoj cilj, a to je spasenje duša, razlog zbog kojega ju je Isus Krist osnovao. Papa je kao takav po samoj svojoj vlasti oruđe Isusa Krista i radi za cilj Isusa Krista, kadgod ne zloupotrebljava svoju vlast. Papini pravni čini imaju autoritet i snagu samo ako služe interesima Isusa Krista.

Tako kada papa Franjo izvršava čine koji služe interesu Crkve, Bratstvo također služi Crkvi surađujući s takvim činima. Zasigurno, to je ono što se događa kada Bratstvo zahvalno prihvaća iz ruku pape Franje redovnu jurisdikciju za vršenje ispovijedi i ženidbi.

Isto opće načelo se primijenjuje na pitanje kanonskog priznanja: ako služi interesima Crkve, FSSPX bi trebao surađivati; ako ne, onda FSSPX ne bi trebao surađivati. Za Nadbiskupa je odgovor na ovo pitanje uvijek bio isti: hoće li FSSPX moći ostati takav kakav jest i nastaviti svoj apostolat u slobodi ili će putem kanonskog priznanja biti uništen?

Oni koji vide pitanje kao samo "što je papina vjera" čini se da zamjenjuju papu za Crkvu, padajući u određenu vrstu papolatrije. Tu kao da se želi reći da se dobro Crkve može samo identificirati s vrijednošću papinskog osobnog učiteljstva. Kada je to učiteljstvo ispravno, onda kanonsko priznanje potiče dobro Crkve. Kada je to učiteljstvo u nekim pogledima krivo, onda se kanonskim priznanjem ne može poticati dobro Crkve. Ili je papa potpuno u skladu sa svojom službom ili katolici koji se boje Boga ne mogu s njime surađivati.

Nasuprot tome, može se lako zamisliti mnogo situacija u kojima bi kanonsko priznanje FSSPX-a utjecalo na dobro Crkve, bez obzira na osobnu papinu vjeru te bi ga trebalo prihvatiti ako stvarno želimo služiti Crkvi. Je li situacija sada takva, nije na ovome članku da prosudi. Ali da bi takva situacija mogla postojati je evidentno svima. Činjenicom da bi ona mogla postojati pokazuje se stajalište da bi prihvaćanje kanonskog priznanja trebalo prosuđivati samo na temelju jedinstva s papinom vjerom, kao krivo.

Zaključak

Suradnja samo kada postoji potpuno jedinstvo u vjeri s papom nikada nije bila pozicija vodstva FSSPX-a, ni u vrijeme Nadbiskupa, ni kasnije. U tom smislu je uvijek postojala između FSSPX-a i pape suradnja do određenog stupnja, a određena mjera suradnje postoji i u ovom trenutku. Generalno govoreći, suradnju treba odbiti kada je ona protivna interesima Crkve, a prihvatiti kada je za crkvene interese. Osobito bi kanonsko priznanje trebalo prihvatiti onda ako je za dobro Crkve, a odbiti ako nije, bez obzira na papinu vjeru.

p. Paul Robinson


Izvor: http://fsspx.asia/

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.